Memorandum između SAD-a i Irana i trilateralni sporazum o Libanu postaju politički testovi za J. D. Vancea i Marca Rubia, dok je njihova provedba i dalje puna neizvjesnosti.
Velike krize na Bliskom istoku sada su definitivno ušle u unutrašnju utrku Republikanske stranke za nasljednika Donalda Trumpa, pod uvjetom da sadašnji predsjednik ne odluči dodatno opteretiti ionako krhku institucionalnu ravnotežu Sjedinjenih Država kandidaturom za treći predsjednički mandat.
Potpredsjednik JD Vance donekle se poistovjećuje s Memorandumom o razumijevanju (MoU) između SAD-a i Irana potpisanim prije nekoliko sedmica, koji je donio krhko primirje u Perzijskom zaljevu. Međutim, sam Vance nije krio koji je, prema njegovim riječima, pravi cilj Washingtona u vezi s ovim memorandumom: iskoristiti 60-dnevnu pauzu za smanjenje napetosti na energetskim tržištima i obnavljanje zaliha oružja, prije nego što, ako je potrebno, nastave neprijateljstva. Ostaje nejasno da li predsjednik Trump dijeli ovaj pristup.
Vanceov najdirektniji konkurent za predsjedničke izbore 2028. godine, državni sekretar Marco Rubio, također je dobio svoj politički "dosije" kako bi ojačao svoje ambicije prema Bijeloj kući, putem trilateralnog okvirnog sporazuma koji su 26. juna u Washingtonu potpisali Libanon, Izrael i Sjedinjene Američke Države, pod njegovim posredovanjem.
Naredni mjeseci bi mogli pretvoriti ova dva sporazuma u dva paralelna testa, ne samo za procjenu njihove efikasnosti, već i za razumijevanje predsjedničkih šansi njihova dva američka arhitekta.
Iranski memorandum je u početku percipiran kao "iranska pobjeda" jer je povezivao primirje u Perzijskom zaljevu s onim u Libanu. Međutim, trilateralni okvirni sporazum o Libanu je možda uravnotežio situaciju. To će biti jasnije procijenjeno u narednim sedmicama, počevši od konkretne provedbe dva sporazuma.
Dokument o Libanu, barem na retoričkom nivou, predstavlja se kao početak procesa ka „održivom miru i sigurnosti“. Međutim, pažljivo čitanje teksta i, prije svega, povjerljivog Sigurnosnog aneksa – koji je, nepromišljeno, a možda i namjerno, medijima objavila izraelska vlada – slika mnogo neuravnoteženiju sliku nego što to sugerira službena priča.
Konceptualna polazna tačka sporazuma je takozvani sukcesivni reciprocitet. Libanonske oružane snage (LAF) moraju ponovo uspostaviti efektivni suverenitet nad nacionalnom teritorijom, "čekajući" verifikovano razoružanje Hezbolaha, uslov koji bi potom omogućio postepeno povlačenje Izraelskih odbrambenih snaga (IDF). Na papiru, ovo je simetričan mehanizam razmjene, ali u praksi neravnoteža snaga između strana čini ovu shemu duboko povoljnom za Izrael.
To je jasno iz Sigurnosnog aneksa: sama izraelska država, a ne nezavisno tijelo ili zajednički mehanizam verifikacije, odlučit će da li je jedna od dvije "pilot zone" definirane u sporazumu - jedna sjeverno od rijeke Litani, a druga južno - dovoljno očišćena od infrastrukture Hezbolaha.
Ovo bi Jerusalemu dalo praktično neograničeno diskreciono pravo da odluči kada i kako će se povući, pretvarajući ono što je trebala biti strategija izlaska u potencijalno neodređenu klauzulu. U stvari, riječ "povlačenje" se ne spominje u okvirnom sporazumu ili Sigurnosnom aneksu u vezi s Izraelom.
Ovome se dodaje još jedan ključni element: takozvana Žuta linija, sigurnosni pojas koji će izraelske snage nastaviti nadzirati u blizini svoje granice, ne predviđa samo statičko prisustvo, već istinski operativni mandat koji ovlašćuje izraelsku vojsku da vojno interveniše protiv "neposrednih i promjenjivih" prijetnji unutar libanonske teritorije.
Drugim riječima, čak i nakon potpisivanja sporazuma, Izrael zadržava, kroz sam sporazum, pravo da preduzme jednostrane akcije na suverenoj teritoriji druge države, izuzetak koji teško da ima presedan u drugim bilateralnim sigurnosnim sporazumima između država koje formalno nisu u stanju objavljenog rata jedna s drugom.
Uostalom, poznato je da na Bliskom istoku primirja potpisana s Izraelom obavezuju sve strane osim samog Izraela, koji je do sada imao koristi od političkog imuniteta koji garantuju Sjedinjene Američke Države, uključujući diplomatsku zaštitu koju mu Washington pruža u Vijeću sigurnosti UN-a.
Posebno značajan, sa političke tačke gledišta, je detalj vezan za zahtjev da se Sigurnosni aneks drži u tajnosti. Prema izraelskim medijima, nije Jerusalem tražio povjerljivost, već sama vlada Bejruta, iako je javno odobrila sporazum "u principu".
Libanska vlada izgleda svjesna da bi je objavljivanje svih operativnih detalja izložilo teškoj optužbi za pobijanje: da je prihvatila de facto predaju suvereniteta u zamjenu za obećanje povlačenja, čiji uslovi u suštini ostaju u rukama druge strane. Strah od domaćih reperkusija, u zemlji koja je već podijeljena po vjerskim i političkim linijama, vjerovatno je prevladao nad transparentnošću prema javnom mnjenju.
Što se tiče domaće političke legitimnosti, sporazum se također suočava sa snažnim protivljenjem Hezbolaha i drugog šiitskog pokreta, Amala, koji ga je opisao kao "političko i sigurnosno odstupanje" koje ugrožava suverenitet Libana i podstiče "opasne unutrašnje podjele".
Osim političke retorike, ova opozicija dotiče se pravog problema: sporazum koji isključuje najvažnijeg političkog i vojnog aktera u zemlji sa pregovaračkog stola, bez obzira koliko kontroverzan bio, rizikuje da ostane sporazum između centralne vlade i vanjskih aktera, bez dovoljno širokog unutrašnjeg konsenzusa koji bi garantovao dugoročnu implementaciju.
Protesti koji su se održali u Bejrutu u satima nakon potpisivanja sporazuma, zajedno s izraelskim bombardiranjem u blizini Markabe iste noći, potvrđuju da je unutrašnja situacija u Libanu i dalje krhka i potencijalno izložena povratku građanskom ratu.
S druge strane, mora se priznati da sporazum uključuje i elemente koje ne treba podcijeniti: međusobno priznavanje suvereniteta, stvaranje radnih grupa za širi sporazum o miru i sigurnosti i određivanje dva pilot područja gdje će započeti prvi prijenos odgovornosti na libansku vojsku. To predstavljaju konkretne, iako skromne, proceduralne korake.
Sam Rubio, s blagom izjavom koja zvuči gotovo iskreno, definirao je sporazum kao „samo početak početka“. Međutim, fundamentalni problem ostaje: proces čija pravna arhitektura povjerava samo jednoj strani – vojno moćnijoj – procjenu uvjeta koji pokreću međusobne obaveze teži stvaranju krhke ravnoteže, više nalik reguliranom privremenom okupacijskom režimu nego mirovnom sporazumu između ravnopravnih strana.
Zaključno, okvirni sporazum manje izgleda kao osnova za trajni mir, a više kao pravna formalizacija statusa quo povoljnog za Izrael, prikrivena diplomatskim jezikom reciprociteta. Pravi test neće biti potpisivanje u Washingtonu, već konkretna implementacija u narednim mjesecima: hoće li se povlačenje izraelskih snaga iz pilot područja dogoditi u skladu s provjerljivim rokovima i zajedničkim kriterijima ili će se široka diskrecija predviđena tajnim aneksom pretvoriti, kako se mnogi analitičari sada boje, u neodređeno odlaganje, ostavljajući južni Liban u stanju samo nominalnog suvereniteta.
Međutim, ostaje fundamentalno pitanje: danas ne postoji akter, ni unutar ni izvan Libana, koji ima političku i vojnu snagu da razoruža milicije Hezbolaha. To je element koji, prema američkoj i izraelskoj viziji, predstavlja glavni preduvjet za stabilnost zemlje i za obnovu njenog punog suvereniteta kroz potpuno izraelsko povlačenje. Shodno tome, čini se da će libanski zastoj nastaviti.
