Ruke koje su trebale donijeti hljeb
Na bolničkom odjelu u Tuzli, u tišini koju prekidaju tek zvuci aparata i koraci osoblja, leže trojica muškaraca iz Sudana. Njihove potkoljenice više ne postoje. Dvojica su ostala i bez dijelova šaka. Smrzavanje, gangrena i amputacije bile su cijena pokušaja da pređu jednu evropsku granicu.
Planina Plješevica, zimi nemilosrdna, bila je jača od njihove nade. Snijeg, minus i iscrpljenost učinili su ono što nijedna politika ne vidi – pretvorili su put ka „boljem životu“ u trajni invaliditet. Njihov grijeh bio je pokušaj da iz Bosne i Hercegovine uđu u Hrvatsku, na Balkanskoj ruti koju Evropa već godinama posmatra, ali rijetko zaista vidi.
Pronađeni su negdje kod Bihaća. U stanju koje više nije ostavljalo prostor za dileme. Promrzline su već bile prešle u gangrenu. Slijedila je hitna medicinska borba – prvo Bihać, zatim Tuzla. Ishod je bio neumoljiv: amputacije.
Ono što je ostalo iza medicinskih termina i hladnih izvještaja jesu ljudi. Trojica muškaraca koji su gotovo dvije godine bili na putu. Libija, more, Grčka, Balkan. Dvije godine straha, nasilja, neizvjesnosti. Dvije godine bez sigurnosti, ali s jednim ciljem – stići do Njemačke, pronaći posao, poslati novac kući.
Jedan od njih ima troje djece. Drugi je najmlađi, gotovo dječak, koji priča o majci i sestri. Svi su krenuli s istom idejom: vratiti se jednog dana, ili barem poslati hljeb nazad. Umjesto toga, ostali su bez dijelova tijela.
Svaki dan uz njih je aktivista Nihad Suljić. Godinama pomaže migrantima, onima koji prežive i onima koji ne uspiju. Kaže da su psihički jaki, možda i jači nego što bi se očekivalo. Ali najteži trenutak nije bila operacija. Najteže je bilo nazvati porodice.
Jedan je uspio sačuvati ruke, barem dovoljno da drži telefon. Trebala im je SIM kartica, internet, veza sa Sudanom. Prvi poziv. Majke. Suze. Tišina. Plač s obje strane ekrana. U tim trenucima postaje jasno šta znači rečenica: te ruke trebale su donijeti hljeb.
Ovo nije priča samo o migracijama. Ovo je priča o sistemima koji reagiraju tek kada je kasno. O granicama koje se čuvaju bodljikavom žicom, ali ne i ljudskošću. O kampovima koji nisu ni za zdrave ljude, a kamoli za one bez nogu.
Sada se postavlja pitanje: šta dalje? Kamp nije opcija. Zima je. Invaliditet je trajna činjenica. Potrebna je njega, rehabilitacija, prostor dostojan čovjeka. Postoje pokušaji da budu smješteni u privatni dom, barem privremeno, dok se tijelo i psiha koliko-toliko ne stabilizuju.
Bosna i Hercegovina se već godinama nalazi na mapi Balkanske rute. Brojevi migranata se mijenjaju, statistike se objavljuju, izvještaji pišu. Ali ovakve priče rijetko ostanu u fokusu. One brzo nestanu iza novih vijesti, novih kriza, novih političkih prepucavanja.
A negdje u bolničkoj sobi u Tuzli, trojica muškaraca iz Sudana uče kako da žive bez dijelova sebe. I dalje sanjaju porodice. I dalje misle na dom. Samo sada znaju da se s ovog puta više nikada neće vratiti onakvi kakvi su krenuli.
