Od Paname do Hormuza, od Bab El-Mandeba do Grenlanda, na ovim strateškim tačkama pomorskih trgovinskih tokova, odvija se pravo takmičenje između velikih sila: ko god ih kontroliše, drži ključ oskudice i obilja, stičući moć da ubrza ekonomski pad svog rivala.
Tehnološka i vojna roba, mineralne sirovine, energija i hrana, gotovi i polugotovi industrijski proizvodi, praktično svaka karika u globalnim lancima snabdijevanja prolazi kroz ove "uske tačke" svjetske trgovine.
Rat na Bliskom istoku, koji je uzrokovao paralizu saobraćaja u Hormuškom moreuzu, vrlo jasno dokazuje ko je pravi akter u reorganizaciji međunarodnog poretka.
U dokumentu o Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji, koji je krajem 2025. godine objavila administracija Donalda Trumpa, Sjedinjene Američke Države su potvrdile svoju namjeru da spriječe neprijateljsku silu da dominira Bliskim istokom, njegovim zalihama nafte i plina i strateškim tačkama kroz koje prolaze. Razlog je lako razumjeti. Ko god kontroliše ove vitalne tačke, ove obavezne prelaze gdje veliki tokovi robe nailaze na prepreke ili fizička uska grla koja ometaju, usporavaju ili regulišu tranzit, ima moć da usmjerava susret između ponude i potražnje za robom.
U teoriji, to diktira oskudicu ili obilje, a u praksi svoju cijenu. Ove tačke nisu brojne, ali su vitalne za međunarodni poredak: Hormuz u Perzijskom zaljevu, Bab el-Mandeb između Crvenog mora i Adenskog zaljeva, Panamski kanal koji prolazi kroz Centralnu Ameriku, Sueski kanal između Crvenog mora i Mediterana, Malajski moreuz između Tihog i Indijskog okeana, Bosfor i Dardaneli između Crnog mora i Mediterana i nekoliko drugih.
Upravo te tačke služe kao kulisa za trenutni sukob između Sjedinjenih Država i Kine u velikom globalnom takmičenju. Početkom ove sedmice, Peking je prvi put intervenisao u bliskoistočnom sukobu sa posebnom žestinom.
Ako je do sada šutio o nezakonitosti trgovinske zabrane koju je Iran nametnuo u Hormuškom moreuzu, ovaj put je bez uvijanja opisao kao opasnu i neodgovornu pomorsku blokadu koju je najavio Trump, a koja se odnosi na sve brodove koji plove prema Iranu ili iz njega odlaze.
Ovo je odluka koja direktno utiče na ekonomske interese Kine. Do sada je Hormuška kriza djelimično poštedjela kinesku trgovinu, budući da je Korpus islamske revolucionarne garde napravio nekoliko izuzetaka, dozvoljavajući pekinškim brodovima ulazak i izlazak iz moreuza, ponekad čak i uz plaćanje naknade.
Pomorskom blokadom koju je nametnuo Trump, Kina je sada također isključena iz regije iz koje je, prije rata, svakodnevno odlazila petina globalnih pošiljki ukapljenog prirodnog plina i nafte.
Prema podacima Kplera, Kina je prošle godine kupila preko 80 posto iranske nafte koja se prevozi morskim putem. Uvoz je iznosio 1,4 miliona barela dnevno od ukupno 10,4 miliona barela.
Prije rata, Peking je uvozio preko 11 posto nafte iz Irana, odmah iza 20 posto iz Rusije i 14 posto iz Saudijske Arabije. Uprkos prolasku nekih brodova, uvoz prirodnog gasa u martu pao je za 10,7 posto, što je najniži nivo od oktobra 2022. godine, dok je uvoz sirove nafte pao za 2,8 posto.
Iako bolje pripremljena od drugih azijskih zemalja, kineska ekonomija osjeća najveći teret sukoba. Za sada, rafinerijama je naloženo da ograniče izvoz i usmjere isporuke na domaće tržište, čime se odriču dijela ogromnih profita povezanih s nedostatkom rafiniranih proizvoda poput dizela i benzina na globalnim tržištima.
Štaviše, očekuje se da će se isporuke od drugog najvećeg dobavljača, Saudijske Arabije, prepoloviti u maju. U martu se, iz različitih razloga, trgovinski suficit već smanjio na samo 15 milijardi dolara.
Ako se ovaj trend nastavi, mogao bi postati ozbiljan problem, jer se Kina uvijek oslanja na trgovinske viškove kako bi kompenzirala slabu domaću potražnju i ostvarila svoje ciljeve rasta.
Monetarni fond je snizio svoje prognoze globalnog rasta, a da nije štedio ni Kinu, za koju se očekuje da će ove godine porasti za 4 posto, što je nivo daleko od 5 posto koji se smatra smjernicom za kinesku ekonomsku politiku.
Ove brojke pokazuju utjecaj koji zatvaranje strateške tačke može imati čak i na vrlo moćnu ekonomiju. Ali prije svega, one objašnjavaju zašto Trumpova administracija nastoji da ih kontrolira po svaku cijenu.
U januaru je, nakon snažnog pritiska SAD-a, Vrhovni sud Paname poništio koncesiju koja je omogućila kompaniji CK Hutchison, sa sjedištem u Hong Kongu i povezanoj s Kinom, da upravlja lukama kanala, nakon što je Trump zaprijetio da će ih zaplijeniti uz obrazloženje da je Kina preuzela de facto kontrolu nad tim morskim prolazom.
Kompanija iz Hong Konga, preko svoje panamske podružnice, pokrenula je pravnu bitku i tražila odštetu od preko dvije milijarde dolara zbog svog protjerivanja iz luka Cristobal i Balboa.
U ovom sukobu za kontrolu nad Panamom, ima i podršku lokalne vlade. Dok se očekuje otvaranje konkursa za koncesije, upravljanje terminalima privremeno je povjereno švicarskoj kompaniji MSC i danskoj kompaniji Maersk.
Sada su, zvaničnici Kineske nacionalne komisije za razvoj i reforme naredili dvama evropskim gigantima da se odmah povuku iz Paname, upozoravajući ih da ne štete interesima kineskih kompanija i da poštuju poslovnu etiku.
Naravno, Kina neće lako odustati prihvatanjem protjerivanja iz Paname, baš kao što ne namjerava pasivno snositi troškove američke pomorske blokade u Arapskom moru. U ovoj velikoj konkurenciji, nervni centri trgovačkih ruta igraju fundamentalnu ulogu, budući da su i fizički i pravni.
To su poluge koje Washington i Peking koriste za pregovaračkim stolom kako bi riješili svoje sporove. Trenutno se nalazimo u novoj fazi koja dovodi princip slobode plovidbe u krizu i potvrđuje ideje historičara Arnauda Oraina o paradigmi oskudice, gdje se strateški resursi koriste kao oružje protiv rivala.
Ovaj sukob se odvija na dva nivoa: tehnološko-industrijskom i fizičko-infrastrukturnom. Ko ne kontroliše prvi pokušava da to kompenzuje drugim. Slučaj Paname je zanimljiv jer kombinuje važnost geografske tačke sa pravnom dimenzijom. Imati svoje kompanije kao koncesionare znači imati moć da ometate promet konkurenata kroz rigorozne kontrole. Kina je iskoristila ovu moć utrostručivši izvozna ograničenja posljednjih godina. Pitanja transportnih ruta i barijera biće u centru predstojećeg samita između Xi Jinpinga i Donalda Trumpa.
Ali činjenica je da u svijetu u kojem se 80 posto trgovine obavlja morem, ovi vitalni prelazi predstavljaju oružje s fatalnim posljedicama za ekonomije zemalja. Blokada izaziva još jednu blokadu, a Iran prijeti da će zatvoriti Bab El-Mandeb ako se američka pomorska blokada nastavi.
Ove tačke su sada prave vojne mete. Američki interes za Grenland i nove arktičke rute pokazuje važnost povoljnih geografskih tačaka. Napad na njih mogao bi uzrokovati ekonomsku štetu čiji bi saniranje trajalo godinama.
Danas, ekonomska sigurnost u potpunosti zavisi od slobode kretanja u ovim osjetljivim čvorovima, koji su od garanta globalne trgovine transformisani u bastione ekonomskog rata koji može pogoditi bilo koga, u bilo kojem trenutku i u bilo kojem kutku planete.
