Mandat Christiana Schmidta na čelu Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini od samog početka bio je obilježen kontroverzama, političkim sukobima i podijeljenim reakcijama javnosti. Dok su ga jedni predstavljali kao posljednju branu destabilizaciji države, drugi su njegove odluke vidjeli kao ozbiljan udar na demokratske procese i dodatno učvršćivanje etničkog modela upravljanja zemljom.
Posebno burne reakcije izazvale su Schmidtove intervencije u izbornoj noći 2022. godine, kada je nametnuo izmjene Izbornog zakona i Ustava Federacije BiH. Kritičari su tada tvrdili da su izmjene išle u korist HDZ-a BiH i dodatno ojačale etnički princip u političkom sistemu zemlje. Protesti ispred zgrade OHR-a u Sarajevu okupili su veliki broj građana, aktivista i dijela akademske zajednice, koji su upozoravali da se takvim potezima slabi koncept građanske demokratije.
S druge strane, Schmidtovi politički saveznici tvrdili su da su njegove odluke bile nužne kako bi se osigurala funkcionalnost institucija i spriječile dugotrajne političke blokade. U javnosti se godinama stvarao narativ da međunarodna zajednica, a posebno visoki predstavnik, predstavlja ključni faktor stabilnosti Bosne i Hercegovine.
Tokom svog mandata Schmidt je često bio u otvorenom sukobu s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom. Njihove međusobne optužbe i politički obračuni dominirali su medijskim prostorom, a svaki novi potez OHR-a ili vlasti RS-a izazivao je nove tenzije. Schmidt je poništavao pojedine zakone Narodne skupštine RS, dok je Dodik uporno osporavao njegov legitimitet i nazivao ga “njemačkim turistom”.
Ipak, dio političkih analitičara smatra da je upravo taj sukob često imao i elemente političkog teatra, u kojem su obje strane jačale vlastite političke pozicije pred domaćom javnošću. Dok je Dodik koristio konfrontaciju s OHR-om za mobilizaciju biračkog tijela u Republici Srpskoj, Schmidt je nastojao pokazati odlučnost i autoritet međunarodne zajednice.
Uprkos brojnim kritikama, određene Schmidtove odluke dobile su i podršku dijela javnosti. Među njima se izdvajaju osiguravanje finansiranja izbora nakon blokade budžeta, kao i intervencije vezane za finansiranje sedam kulturnih institucija od državnog značaja, uključujući Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku BiH.
Međutim, politička atmosfera u BiH tokom njegovog mandata ostala je duboko polarizirana. Kritičari tvrde da je međunarodna zajednica, umjesto jačanja demokratskih institucija, nastavila praksu oslanjanja na intervencionizam i političke dogovore iza zatvorenih vrata. Time je, smatraju, dodatno oslabljen suverenitet domaćih institucija i produbljeno nepovjerenje građana prema političkom sistemu.
Dodatni problem predstavlja činjenica da ni unutar međunarodne zajednice nije postojao jedinstven pristup prema Bosni i Hercegovini. Dok su pojedine evropske zemlje podržavale snažniju ulogu OHR-a, druge su insistirale na zatvaranju ove institucije i prebacivanju pune odgovornosti na domaće političare.
Promjene u međunarodnim odnosima, posebno dolazak nove administracije u Sjedinjenim Američkim Državama i rast utjecaja desničarskih politika u Evropi, dodatno su zakomplikovali položaj visokog predstavnika. U političkim krugovima sve češće se govori o smanjenju utjecaja OHR-a i redefiniranju odnosa međunarodne zajednice prema BiH.
Odlazak Christiana Schmidta, kada god do njega dođe, vjerovatno neće zatvoriti rasprave o ulozi visokih predstavnika u Bosni i Hercegovini. Naprotiv, pitanje koliko je međunarodna intervencija doprinijela stabilnosti države, a koliko usporila razvoj domaće demokratije, ostat će jedna od ključnih političkih tema i u godinama koje dolaze.
