U BiH gdje se sve češće čini da je politička realnost teatar apsurda, najnovija epizoda dolazi iz Centralne izborne komisije (CIK) BiH, koja priznaje svoju nemoć u odlučivanju o povezanosti imenovanih predsjednika i njihovih zamjenika biračkih odbora s političkim strankama.
Razlog? Ne postoje registri članova stranaka. Da, dobro ste pročitali institucija koja bi trebala biti čuvar demokratskog procesa u BiH nema pristup bazi podataka koja bi im omogućila da provjere jednu od najosnovnijih stvari u izborima: da li su ljudi koji nadziru glasanje zapravo agenti političkih stranaka.
Ovaj nevjerovatan propust nije samo odraz dubokog institucionalnog kolapsa, već i brutalno iskrena refleksija Schmidtovih „reformi“ koje su, umjesto da uvedu red, samo pogoršale već ionako komplikovanu političku scenu u BiH. Kada je Visoki predstavnik Christian Schmidt uveo izmjene Izbornog zakona, mnogi su s nadom gledali na te promjene kao na potencijalni korak ka stabilizaciji države. Ali, umjesto toga, Schmidt je isporučio nešto što se više čini kao propali eksperiment nego stvarna reforma.
Bez registra članova političkih stranaka, CIK je sada osuđen na igru pogađanja, dok političke stranke trljaju ruke zadovoljno, svjesne da mogu bez problema infiltrirati biračke odbore svojim lojalistima, bez ikakvog straha od otkrivanja. I dok Schmidt sjedi u svom uredu, možda čak i nesvjestan kako je njegova intervencija u Izborni zakon BiH stvorila savršeno plodno tlo za političku manipulaciju, narod Bosne i Hercegovine sve dublje tone u političku apatiju.
Ovo je klasičan primjer kako se reforme mogu pretvoriti u svoju suprotnost kada ih provode ljudi koji ili ne razumiju, ili ne mare za lokalne realnosti. Schmidt je, sa svojim izmjenama, stvorio još jedan sloj komplikacija u ionako zbunjujućem i disfunkcionalnom političkom sistemu BiH. Umjesto da olakša izborni proces i osigura poštene i transparentne izbore, on je, svjesno ili nesvjesno, omogućio strankama da još lakše kontrolišu biračke odbore i, samim tim, ishode izbora.
Apsurdno je da, u zemlji koja se hvali svojom demokratijom, ne postoji mehanizam za provjeru jedne od osnovnih funkcija u izbornom procesu. CIK bi trebao biti institucija koja osigurava da izbori budu pošteni i slobodni, ali kako to mogu učiniti kada nemaju alate ni kapacitete da provjere osnovne činjenice o ljudima koji su uključeni u proces?
Ono što je najtragičnije u cijeloj ovoj priči je činjenica da Schmidtove izmjene nisu samo ostavile rupe u zakonu; one su zapravo proširile postojeće. Umjesto da ojača CIK i druge relevantne institucije, Schmidt ih je oslabio, ostavljajući ih da se bore sa nemogućim zadatkom održavanja demokratskih standarda u zemlji gdje se pravila stalno mijenjaju, ali uvijek na štetu običnog građanina.
Ako je cilj reformi bio da BiH postane stabilnija i demokratičnija, onda su Schmidtove izmjene nesumnjivo doživjele potpuni neuspjeh. Umjesto da podstakne povjerenje u izborni proces, on je učinio upravo suprotno, produbljujući nepovjerenje i ostavljajući građane da se pitaju ima li uopće smisla glasati u zemlji gdje su izbori samo iluzija, a vlasti nastavljaju igrati svoje prljave igre bez ikakvog nadzora.
Jedno je sigurno: ako Schmidtove izmjene ne budu hitno ispravljene, BiH će se suočiti sa još većim političkim haosom, gdje će svaki naredni izbor biti samo dodatna epizoda u beskonačnom cirkusu manipulacije, korupcije i neodgovornosti. A u tom cirkusu, CIK, bez alata i ovlasti, igra ulogu nemoćnog klovna koji gleda kako mu se sve raspada pred očima.
