U zemlji koja se ponosi zakonima o zaštiti žena i deklarativnom borbom protiv nasilja, stvarnost je često surovo suprotna. Ispod površine deklaracija, kampanja i konferencija, krije se tišina institucija – tišina koja traje sve dok ne padne prvi udarac.
U toj tišini, psihičko nasilje se ne broji. Uhođenje se ne računa. Dijeljenje intimnih fotografija bez pristanka se ne procesuira. Prijetnje, manipulacije, poniženja – sve to prolazi bez institucionalne reakcije. Jer, kako to nerijetko odgovaraju iz policije i tužilaštva: „Nema elemenata krivičnog djela. Nije vas fizički napao.“
Jedna žena iz Sarajeva, koja zbog vlastite sigurnosti želi ostati anonimna, već godinu dana vodi tihu, iscrpljujuću borbu s nasilnikom. Nema modrica, ali ima poruke koje je bude noću. Nema slomljenih kostiju, ali ima fotografije snimane bez njenog znanja i odobrenja, dijeljene s ciljem da je ponize i zastraše. Nema javne scene nasilja, ali ima uhođenje, poruke mržnje, manipulaciju, svakodnevni strah da će sledeći korak ipak biti udarac. Ipak, za institucije – to nije dovoljno.
Prijavljivala je. Molila. Objašnjavala. Sve je dokumentovala. A odgovor koji je dobijala uvijek je isti: „Nije krivično djelo dok se ne desi fizički napad.“ Dakle, sistem je spreman da zaštiti – ali tek kada je prekasno.
Zakoni, barem na papiru, prepoznaju psihičko nasilje, uznemiravanje, narušavanje privatnosti, pa čak i digitalno nasilje. No praksa – praksa brutalno kaska. Kada se žrtva obrati za pomoć, umjesto zaštite dobija zid šutnje i birokratije. Pravni okvir postoji, ali volja da se zakon provede kao da ne postoji.
“Zar stvarno moramo čekati krv da bi sistem reagovao?” pita se bliska prijateljica ove Sarajke. “Zar modrica mora biti dokaz da ste žrtva? Psihičko nasilje ostavlja ožiljke – ali nevidljive, i zato ih niko ne broji.”
Ova priča nije izuzetak. Ona je pravilo koje predugo traje. Aktivisti, nevladine organizacije, ali i građani sve glasnije ukazuju na poraznu činjenicu da se zakon primjenjuje selektivno, da su institucije nepripremljene, nedovoljno edukovane ili, još gore – nezainteresovane.
Zato se sve češće na društvenim mrežama dijele poruke očaja i pozivi na buđenje: #NeČekajUdarac, #PsihičkoNasiljeJeNasilje, #NasiljeNijeKleveta. Iza tih riječi stoji stotine stvarnih žena, koje nemaju luksuz čekanja.
Ovo nije samo pravna tema. Ovo je pitanje života i dostojanstva. Pitanje da li ćemo kao društvo reagovati prije nego što bude kasno. Jer danas je ta žena iz Sarajeva. Sutra – to može biti vaša sestra, prijateljica, majka, vi.
Nema opravdanja za šutnju. Nema izgovora za nečinjenje. Vrijeme je da konačno razumijemo: nasilje ne počinje s udarcem. Počinje mnogo prije – i upravo tu ga moramo zaustaviti.
