Umjesto istine i pijeteta prema stradalima, ponovo se pojavile sporne fotografije i prekrajanje identiteta mrtvih – slučaj koji otvara ozbiljna pitanja o zloupotrebi sjećanja i ratnih žrtava
Uz put između Bratunca i Potočara ponovo je otvoreno pitanje granice između sjećanja i manipulacije. Fotografije postavljene kao dio obilježavanja stradanja Srba u Podrinju izazvale su burne reakcije nakon što je utvrđeno da se među njima nalazi lik dječaka koji nema nikakvu vezu s ratom u Bosni i Hercegovini.
Riječ je o fotografiji trinaestogodišnjeg Miroslava Bogdanovića, dječaka iz Srbije koji je brutalno ubijen 2008. godine u okolini Arilja. Njegova fotografija, prema dostupnim informacijama, godinama se pojavljuje u kontekstu ratnih stradanja u BiH, iako činjenice pokazuju potpuno drugačiju priču – priču o djetetu koje je stradalo u mirnodopskom periodu, daleko od ratnih događaja u Podrinju.
Ovaj slučaj ponovo je pokrenuo raspravu o načinu na koji se u javnom prostoru predstavljaju žrtve rata, ali i o odgovornosti onih koji koriste fotografije stvarnih ljudi za političke i propagandne poruke.
Vijećnik Općinskog vijeća Novo Sarajevo Arslan Dučić upozorio je javnost na ovu nepravilnost, navodeći da se radi o krajnje uznemirujućoj pojavi – korištenju identiteta djeteta koje nije bilo dio ratnih događaja.
“Ne govorimo ovdje samo o pogrešnoj fotografiji. Govorimo o potpunom gaženju dostojanstva jednog ubijenog djeteta i njegove porodice. Njegovo ime i lice ne mogu biti dio bilo čije političke konstrukcije”, poručio je Dučić.
Fotografija iz Srbije završila na spornim spiskovima
Prema dostupnim podacima, fotografija Miroslava Bogdanovića pojavila se na listama koje predstavljaju navodne žrtve rata u srednjem Podrinju. Posebno je sporno što je uz fotografiju mijenjan identitet – dječaku je ostavljeno ime Miroslav, ali je prezime promijenjeno u Milivojević.
Takav postupak dodatno produbljuje sumnje u način na koji su pojedini spiskovi nastajali i koliko su provjeravani podaci koji se na njima nalaze.
Još problematičnije je što osoba pod imenom “Miroslav Milivojević”, koja bi prema tim navodima trebala biti ratna žrtva, ne postoji na zvaničnim evidencijama institucija koje vode registre stradalih.
Drugim riječima, fotografija stvarno ubijenog dječaka iz Srbije dobila je potpuno novi kontekst – onaj koji nema nikakve veze s njegovim životom, porodicom niti okolnostima njegove smrti.
Tragična sudbina dječaka zloupotrijebljena decenijama
Miroslav Bogdanović ubijen je u maju 2008. godine u selu Trešnjevica kod Arilja. Njegova smrt tada je potresla javnost u Srbiji, a lokalne vlasti proglasile su Dan žalosti nakon ovog stravičnog zločina.
Prema tadašnjim izvještajima, dječak je stradao u zločinu koji nije imao nikakvu vezu s ratnim događajima. Njegova porodica pretrpjela je nezamisliv gubitak, a njegovo ime ostalo je vezano za jednu od najtežih tragedija u mirnodopskoj Srbiji.
Upravo zbog toga posebno uznemirava činjenica da je njegova fotografija korištena u potpuno drugom narativu, bez saglasnosti porodice i bez poštovanja prema stvarnim okolnostima njegove smrti.
Nije prvi put da se žrtve koriste za političke poruke
Ovaj slučaj nije prvi primjer u kojem su fotografije ili identiteti ljudi korišteni izvan stvarnog konteksta. Na prostoru bivše Jugoslavije posljednjih godina bilo je više situacija u kojima su fotografije civila, izbjeglica i stradalnika predstavljane drugačije nego što odgovara činjenicama.
Jedan od poznatijih primjera dogodio se tokom obilježavanja godišnjice operacije “Oluja” u Prijedoru, kada je fotografija bošnjačke žene iz Žepe, Sabine Mujkić, prikazana kao fotografija srpske izbjeglice.
Takvi slučajevi ne predstavljaju samo greške u dokumentaciji. Oni otvaraju pitanje koliko daleko može ići manipulacija ratnim sjećanjem kada se ljudske sudbine pretvore u sredstvo političkih obračuna.
Žrtve nisu materijal za propagandu
Bez obzira na nacionalnost i okolnosti stradanja, svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Posebno djeca, čiji životi ne bi smjeli biti korišteni za dokazivanje bilo čijih političkih ili nacionalnih tvrdnji.
Pretvaranje fotografije ubijenog djeteta u simbol tuđe priče predstavlja udar ne samo na historijske činjenice nego i na dostojanstvo njegove porodice.
Sjećanje na stradale može imati smisla samo ako počiva na istini. Kada se identiteti mijenjaju, fotografije premještaju iz jednog konteksta u drugi, a mrtvima se dodjeljuju priče koje nisu njihove – tada sjećanje prestaje biti čin poštovanja i postaje sredstvo manipulacije.
