Kada zakonodavna vlast prestane donositi odluke, posljedice ne nastupaju odmah. Nema sirena, nema vanrednih obraćanja niti dramatičnih scena. Umjesto toga, nastupa ono što je često opasnije – tišina.
Upravo u toj tišini već gotovo mjesec dana nalazi se Skupština Kantona Sarajevo, institucija koja bi trebala biti mjesto donošenja ključnih odluka za više od 400.000 građana, ali koja još nije završila sjednicu održanu sredinom juna.
Od 17. juna, kada je održana 31. radna sjednica, javnost nije dobila odgovor na jedno sasvim jednostavno pitanje – kada će zastupnici ponovo zasjedati kako bi završili posao koji su već započeli? Rasprava je završena, dnevni red je iscrpljen, ali glasanje nije održano zbog nedostatka kvoruma. Time je čitav niz važnih zakona i odluka ostao “zarobljen” između parlamentarne procedure i političke neodgovornosti.
Problem nije samo u tome što sjednica nije završena. Mnogo ozbiljnije pitanje jeste kako je uopće moguće da institucija koja predstavlja najviše zakonodavno tijelo Kantona Sarajevo nije uspjela osigurati prisustvo dovoljnog broja zastupnika za ono što predstavlja samu suštinu njenog rada – glasanje.
Parlament nije debatni klub. Rasprava jeste važan dio demokratskog procesa, ali ona nema smisla ukoliko na kraju ne rezultira odlukom. Građani ne biraju zastupnike da bi slušali višesatne polemike, već da bi oni donosili zakone, usvajali budžete, odlučivali o javnim projektima i kreirali okvir u kojem institucije mogu funkcionisati.
Upravo zato činjenica da se gotovo mjesec dana nakon prekinute sjednice ne zna datum njenog nastavka predstavlja mnogo više od administrativnog propusta. Ona otvara pitanje ozbiljnosti funkcionisanja kompletne zakonodavne vlasti u Kantonu Sarajevo.
Posebno zabrinjava sadržaj tačaka koje su ostale bez konačnog epiloga. Među njima se nalazi Prijedlog zakona o komunalnoj policiji Kantona Sarajevo, dokument koji bi trebao redefinisati nadležnosti i organizaciju jedne od važnijih službi u kantonu. Tu su i izmjene Zakona o komunalnoj čistoći, koje direktno utiču na oblast koja godinama izaziva nezadovoljstvo građana, zatim izmjene Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave, Program uređenja građevinskog zemljišta i realizacije kapitalnih investicija za 2026. godinu, kao i više odluka koje se odnose na Memorijalni centar Sarajevo, imovinsko-pravne odnose i realizaciju drugih projekata od javnog značaja.
Ništa od toga nije formalno završeno.
Drugim riječima, političke rasprave jesu vođene, ali pravne posljedice tih rasprava ne postoje jer nije bilo glasanja. Parlament je tako ostao u svojevrsnom institucionalnom vakuumu.
Još je problematičnije što se ovakve situacije sve češće predstavljaju kao nešto uobičajeno. U ozbiljnim parlamentarnim sistemima nedostatak kvoruma smatra se ozbiljnim političkim problemom, posebno kada dolazi nakon završene rasprave. To nije samo pitanje discipline zastupnika nego i pitanje sposobnosti parlamentarne većine da upravlja procesima za koje je preuzela odgovornost.
Svaka parlamentarna većina svoju političku snagu dokazuje upravo u trenucima glasanja. Ako nije u stanju osigurati dovoljan broj zastupnika za donošenje odluka, tada se s pravom postavlja pitanje postoji li uopće funkcionalna većina ili je riječ o političkom savezu koji postoji samo na papiru.
Istovremeno, opozicija s razlogom može ukazivati na institucionalnu blokadu, ali odgovornost za organizaciju rada parlamenta prvenstveno leži na onima koji upravljaju skupštinskom većinom i određuju dinamiku zakonodavnog procesa.
Poseban problem predstavlja izostanak komunikacije prema javnosti. Građani nisu dobili objašnjenje zbog čega nastavak sjednice nije zakazan nekoliko dana nakon njenog prekida. Umjesto toga, prošle su sedmice bez ikakvih konkretnih informacija, dok se sve glasnije govori kako bi nastavak mogao biti odgođen do završetka sezone godišnjih odmora.
Takav razvoj događaja teško je opravdati. Parlament ne može funkcionisati prema ritmu godišnjih odmora ako su pred njim zakoni i odluke koje čekaju na usvajanje. Institucionalni kontinuitet podrazumijeva da javni interes ima prednost nad političkom komocijom.
U cijeloj priči neizbježno se otvara i pitanje odgovornosti prema građanima koji finansiraju rad institucija. Zastupnici će, bez obzira na činjenicu da sjednica nije završena, uredno primiti svoje plaće i naknade. To je zakonska činjenica. Međutim, politička odgovornost nije isto što i zakonska obaveza.
Građani imaju puno pravo pitati zbog čega plaćaju zakonodavnu vlast koja gotovo mjesec dana nije sposobna završiti sjednicu na kojoj su već iscrpljene sve tačke dnevnog reda. Još važnije, imaju pravo tražiti odgovor ko će snositi odgovornost zbog toga što su odluke ostale blokirane.
U demokratskim društvima povjerenje u institucije ne gradi se velikim političkim izjavama niti međusobnim optužbama stranaka. Ono se gradi efikasnim radom. Svaka odgođena sjednica, svaki izgubljeni kvorum i svaki mjesec bez donesenih odluka dodatno narušavaju uvjerenje građana da sistem funkcioniše onako kako bi trebao.
Skupština Kantona Sarajevo danas se ne suočava samo s proceduralnim problemom. Suočava se s krizom političke vjerodostojnosti. Ako najviše zakonodavno tijelo jednog kantona nije u stanju završiti vlastitu sjednicu u razumnom roku, teško je očekivati da će građani vjerovati kako može efikasno odgovoriti na mnogo složenije izazove koji se nalaze pred ovim kantonom.
Na kraju, pitanje više nije samo kada će biti održan nastavak 31. sjednice. Mnogo važnije pitanje glasi – kakvu poruku građanima šalje parlament koji gotovo mjesec dana nije sposoban završiti posao zbog kojeg je izabran?
Jer demokratija ne funkcioniše zahvaljujući održanim sjednicama, nego zahvaljujući odlukama koje iz njih proizlaze. A dok odluke stoje na čekanju, na čekanju ostaje i odgovornost prema građanima koji su tim zastupnicima dali mandat da rade – a ne da odgađaju.
