Porodica Medine Melica, SOS mame iz Sarajeva, broji šest članova. Ona i petero djece nedavno su preselili iz SOS sela u stan u gradu, kako bi porodica bila integrisana u zajednicu i da bi djeca živjela poput drugih svojih vršnjaka.
Kako nam je kazala Ana Čabarkapa, glasnogovornica organizacije SOS Dječija sela u BiH, plan je da se u budućnosti na taj način sve porodice uključe u život u zajednici.
"Trenutno imamo 15 porodica u Sarajevu i 11 u Gračanici. U Gračanici su dvije integrisane u zajednici, a u Sarajevu tri, među kojima je i porodica mame Medine", kazala je.
Ekipa portala etto.ba posjetila je njenu porodicu. Stan u kojem žive odiše porodičnom atmosferom. U vazi na kuhinjskom pultu stoji cvijeće koje su djeca mami Medini poklonila za 8. mart, a čestitke i uokvirene dječije fotografije brižljivo su poredane na komodi.
"Iako ih nisam rodila, oni su meni djeca. Ja sam njima odmah rekla da me mogu zvati mama, teta Medina ili teta, tetka, kako god žele. Oni su odmah počeli da me zovu mamom i kako je koje novo dijete dolazilo, odmah je prihvatilo to 'mama'", kazala je Medina.
Želja za rad sa djecom
Ona je dio svog radnog vijeka radila kao ekonomista, ali u jednom trenutku shvatila je da bi rad sa djecom bio ono što je ispunjava.
"Kad god sam pričala sa svojom sestrom, stalno sam govorila da mi je da radim nešto sa djecom, ali da imam i platu. Jednom sam slušala radio i izašao je konkurs za SOS mamu. Prijavila sam se, napisala sam pismo motivacije i tako su me pozvali na razgovor. Prošla sam čitavu procedru koja ide za tu vrstu posla, od raznih testiranja do šestomjesečne obuke", prisjetila se.
Medina, kao i ostale SOS mame, vode se kao uposlenice SOS sela. Vrijeme koje provedu sa djecom im je plaćeno, te imaju pravo na slobodan dan i godišnji odmor. Kao i na svakom drugom poslu. Međutim, za Medinu biti SOS mama nije samo posao.
"Ne mogu reći da mi je to radno mjesto, jer nemam radno vrijeme. Bukvalno ste 24 sata sa djecom, znate ih u dušu, kao sa biološkom djecom. Meni je već 13. godina kako sam SOS mama. U početku sam dobila četvero djece i onda za možda pola godine još troje. To su sve bila djeca iz dvije biološke porodice, gdje smo se navikavali jedni na duge i stvarali pravu porodicu. Živimo kao i svi u običnoj porodici. Idemo na roditeljske sastanke, u kupovinu, kod ljekara, rješavamo ljubavne probleme...”, istakla je.
Upoznavanje i adaptacija djece
Adaptacija djece na novu porodicu najčešće dobro prođe. Svemu posreduje Centar za socijalni rad koji je u kontaktu sa socijalnom radnicom iz SOS-a, a potom se dogovara u koju porodicu će dijete biti smješteno.
"Najprije nam dođu u goste da se upoznamo. Obično im pokažemo šta radimo i kako živimo. Nije se nikad desilo da dijete kaže da neće da bude kod mene. Čak je bilo situacija da djeca kad dođu na upoznavanje odmah žele da ostanu, neće da se vraćaju tamo gdje su bili smješteni", objasnila je naša sagovornica.
I tu počinje njihova priča. Starija djeca nastavljaju školovanje, mlađa idu u vrtić. Zajedno sa SOS mamom organizuju svoje obaveze i slobodno vrijeme.
"Djevojčica kojoj nastava počinje od osam ustaje prva. Obavi jutarnju higijenu i spremi se. Troje malih obično se nekad uspavaju, bude im teže ustati. Ili se neko od njih probudi jer mora u wc, pa probudi i ostale", ispričala nam je Medina.
Tada počinje njihova dnevna rutina, oblačenje i spremanje. Svako jutro po djecu dolazi vozač koji ih vozi u školu ili vrtić.
"Dok ga čekamo, pričamo ili im pustim crtani film. Baš jutros smo gledali Spidermena i neku djevojčicu, pa je ovaj mali od četiri godine htio da on bude Spidermen, a ja djevojčica. Međutim, on je mislio da će Spiderman pobijediti djevojčicu, ali nešto se okrenulo pa je djevojčica pobijedila njega. Njemu je to bilo krivo, pa je ipak odlučio da će on biti djevojčica iz crtanog, a ja Spiderman", kazala je Medina kroz smijeh.
Dodala je kako ona, kada djeca odu, popije kafu i onda krene za svojim obavezama - pravi ručak ili obavi kupovinu.
Slatkiši i kolači
Poslije 13 sati se počinju svi okupljati, ručaju, razgovaraju o tome šta je bilo u školi, ocjenama, učenju i zadaćama.
"Kada djeca dođu iz vrtića prvo me pitaju šta im je za užinu. Iako imaju užinu u vrtiću, navikli su da ih dočekam sa nekim slatkišem ili kolačem. Ako je lijepo vrijeme, malo izađemo. Pošto smo u ovom stanu tek mjesec i po, malo istražujemo koji nam je park blizu. Ako ne možemo napolje zbog ružnog vremena, igramo se kući, bojimo bojanke, a nekad pustimo i muziku pa malo plešemo”.
Dodala je kako je oko pola sedam vrijeme za večeru, nakon čega čitaju knjige ili kratko gledaju crtani film. Često idu na izlete, ali i na more ili planinu. Medina je redovno u kontaktu sa djecom koja su živjela sa njom, iako su oni sada već odrasli ljudi sa svojim porodicama.
"Djevojka koja je bila kod mene i prva otišla u Kuću za mlade, gdje svi idu kada dosegnu neke godine ukoliko žele, završila je školu, radila, udala se, sada ima dvoje djece. Non-stop smo u kontaktu i često nam dolazi. Ako se ne javim dva-tri dana odmah šalje poruku da pita jesam li je zaboravila. Sad kad smo preseljavali u stan nismo imali vremena da se čujemo. Ona se u to vrijeme porodila. Željela je da dođe da nam pomogne. Rekla sam joj da čuva bebu i kad se smjestimo da nam dođe. Zaista taj kontakt nikad ne prestaje", kazala je.
Biološki roditelji
Djeca, kako nam je ispričala, nerijetko znaju da pitaju za svoje roditelje, a neka od njih imaju kontakt sa biološkim roditeljima.
"Ako se roditelj pokaže ok, djeca mogu da izađu sa njim. Baš jučer smo imali situaciju gdje je otac izveo dvije djevojčice i vratio ih u dogovoreno vrijeme. Šetali su po gradu. Na maloj curici sam tačno vidjela da je dijete sretno i da joj je drago", istakla je Medina.
Ana je dodala kako uvijek vodi računa o tome da se radi u interesu djeteta i da se trude da sa biološkom porodicom održavaju kontakte.
"Djeca u većini slučajeva imaju žive biološke roditelje ili neke druge članove porodice. Mnogo je razloga zbog kojih djeca budu izmješteni iz porodice. Na žalost, postoje i slučajevi da roditelj zbog teške finansijske situacije ili bolesti nije u mogućnosti da brine o djetetu ili nema dovoljno razvijene roditeljske vještine. Naravno, kada nije u interesu djeteta, onda nema kontakta sa biološkim roditeljima. Sigurno je najveća trauma kada neko nekoga ostavi. Djeca se teško suočavaju sa tim, ne mogu baš da prihvate", rekla je Ana, te dodala kako djeca u porodicama sa SOS mamama, ipak, imaju sretno i ispunjeno djetinjstvo zahvaljući ženama koje im posvete svoje vrijeme, pažnju i ljubav.
