Srbima je bilo bolje pod Turcima, nego pod domaćom vlastelom

Jedan od srpskih mitova je i taj da su srednjem vijeku svi ostali narodi, prije svega latinski svijet zapadne Evrope, jeli prstima, dok su Srbi koristili viljuške i ostali pribor za jelo. Historičar Čedomir Antić objašnjava da je "događaj vezan za priču o zlatnim viljuškama i kašikama odnosi na značajan historijski susret između cara Svetog rimskog carstva, Fridriha I Barbarose i velikog župana Stefana Nemanje u Nišu u XII stoljeću (1189).

• Tada se car predvodeći Treći krstaški rat na putu ka Carigradu sastao sa srpskim vladarem, što predstavlja i prvi veliki izlazak srednjovekovne Srbije na pozornicu međunarodne politike. O pojedinostima sastanka u Nišu danas znamo malo, da je bio raskošan, ne treba sumnjati, ali ne u meri u kojoj bismo danas mogli da zamislimo. Još u vreme unuka Stefana Nemanje, Uroša I, vizantijski posetioci pamtili su skromnost, jednostavnost i čak primitivnost srpskog dvora, nedostatak ceremonije i zgražavali se nad činjenicom da su članice vladarske porodice prele.

Priča o našoj uzvišenosti i kulturi verovatno je nastala tokom 20. veka, a legenda kaže da je Stefan Nemanja prilikom zajedničke večere jeo zlatnim escajgom, dok je nemački car, navodno, halapljivo jeo rukama. Ipak, istina je da je viljuška kakvu danas poznajemo stigla u Evropu u 16. veku (elizabetansku Englesku) iz Indije. Posle osmanskog osvajanja, srpski narod je živeo uglavnom na selu, do 19. veka jeo je rukama ili kašikom-kaže Antić.

ČEDOMIR ANTIĆ

Tokom 500 godina osmanske vlasti, islam se u 14. stoljeću raširio i Balkanom i to premda Osmanlije nisu provodili nasilnu islamizaciju stanovništva. Kršćani su vjeru mijenjali svojevoljno. Islam je većinom uzimalo stanovništvo današnje Bosne i Hercegovine i Albanci.

Akademik Ferid Muhić navodi da je izmišljena čuvena priča o prisilnom islamiziranju.
-Pa kako ste sačuvali svoj jezik? Kako vam stoje crkve? Kako vam niko nije nikoga istrijebio? Kako to da je središte pravoslavnog svijeta, svjetsko sjedište, dakle Vaseljenski sabor, oficijelno nazvan, svo vrijeme bio u Istanbulu? Ako su oni protjerivali hrišćane, tamo je bilo sjedište, tamo je bio arhiepiskop, tamo su bili centri moći pravoslavnog svijeta. Tamo su crkve zvonile. I nijedna crkva u Istanbulu nije srušena, do one Gvozdene, tzv. Gvozdena bugarska crkva, do drvene Ruske crkve. To je ostao centar hrišćanskog svijeta i nije u to se vlada miješala. To su bile interne stvari. Dakle, kako to da su bili loši?

O tome moramo reći pravu riječ, a prava riječ je da islamizacije nije bilo. Ja sam prije 20-tak godina na jednoj konferenciji, međunarodnoj, tvrdeći da nije bilo, u neku ruku igrao na provjerenu kartu i reko ne postoji ni jedan dokument, ja za njega ne znam, a vi navodite da je to opštepoznata činjenica, kako su nabijali na kolac, palili ljude, prinuđivali sveštenike itd. da pređu na islam. Rekao sam da su 1% godišnje uspjevali takvom moći natjerati ljude u islam, 1% ljudi za 100 godina to bi bio stopostotni učinak.

Nema više od 100%. Oni za 500 godina nisu uspjeli, pa šta je 0,002%. Koji je to tempo prirasta pod pritiskom nabijanja na kolac i kako to da su svi ti heroji ostali živi. Taj narod koji je odbio, ti članovi koji su odbili da prihvate nisu istrijebljeni, to mi je nejasno. Tvrdim da nema niti jedan dokument. Odmah su skočili svi historičari: Vidjet ćete dat ćemo vam koliko hoćete dokumenata. Do danas ni jedan jedini dokument koji bi to potkrijepio empirijskim pokazateljima nije došao na uvid, ni meni ni časopisu s kojim ja sarađujem. Dakle, nije bilo islamizacije, nije bilo ni turkizacije, što znači, nije bilo ni prisiljavanje da se uči turski jezik. Učio ga je onaj ko je htio. Ili trgovac, ili naučnik itd., i bilo mu je slobodno da ga uči-kaže Muhić.

AKADEMIK FERID MUHIĆ

Hrišćani nisu išli u vojsku. Musliman dok god je vojno sposoban, a to je uglavnom bilo do 60- te godine života, nekad 55, ali uglavnom do 60. išao je u rat. I sultan i vezir išli su u rat. Svi su išli.

-Ideš gdje te pošalju. Daleko od zavičaja 3000 km, ne da braniš svoju kuću, ne da braniš svoje selo i djecu, ideš tamo i ostavljaš ih na dugo vremena. Vojni rok je bio od 8-15 godina, u jednom periodu 12, ali uglavnom 8 godina. Odatle u narodnim pjesmama nalazimo uspomenu i sjećanje na sve to, tek što se mladić oženio dođoše da ga zovu u vojsku, ili tek što mu se rodilo prvo dijete, ili još mu se nije ni radilo a mora ići u vojsku. Treba uzeti u obzir i smrtnost regruta, to koliko se ginulo. Samo u jednom periodu, istraživao sam to, 1563-1571., za tih osam godina uzeto je negdje oko 5400 regruta, baš iz ovog regiona, mostarskog i sarajevskog.

Osam godina kasnije, vratilo se manje od 400 živih, što je 96% smrtnosti. Jer bi 540 bilo 10% na 5400 regruta. Vratilo se oko 400 osoba. Dakle, 96 % se nije vratilo. Ta herojska žena je morala ostati i dalje, biti gospodarica u kući, sređivati sve za vrijeme odusustva supruga i smrti. Hrišćani nisu išli u vojsku i to je nevjerovatno značajan momenat koji niko ne spominje, samo na jednoj konferenciji kad sam rekao jedan je onda dobar poznavalac, historičar rekao, jeste, ali, profesore, vi ste zaboravili da su morali plaćati zato što ne idu u vojsku. To je tačno, ali koliko? Kaže ne znam tačno. Međutim, to se zvalo nizamija ili otkup što se ne ide, znači plaćalo se što se ne ide u vojsku. Plaćalo se! U najdužem periodu, iznos je bio jedno janje godišnje, u naturi ili u novcu.

Dakle, za jedno janje mi smo svi tu i na broju i mirni. Ko to ne bi dao? Ali, koliko se to povoljno odrazilo na hrišćansko i na islamsko stanovništvo pokazuje jedan sasvim drugi podatak, iz istog onog perioda 1563-1571., kao što sam rekao. Negdje, krajem 16. vijeka najveći demografski porast u Evropi ikada zapamćen, jeste porast hrišćanskog stanovništva na ovim teritorijama. U nekim regionima ide za 30 godina na 100%, jer nije se ginulo. Niko te ne progoni. Svi tvoji su tu, svi se žene, sve napreduje. Muslimani ginu. I najveći pad je išao upravo na muslimansko stanovništvo. Prema tome, činjenice su takve-dodaje akademik Muhić.

O tome da su srpski historičari u historiografiju proturili neistinu prema kojoj je prihvatanje islama bilo prinudno, davne 1915. u svom djelu „Historička podloga agrarnog pitanja u Bosni“, pisao je arheolog i historičar dr. Ćiro Truhelka.

“Turci, osvajači Bosne, nisu bili onaki divljački zatornici, kako nam ih crta školska povijest. Oni nisu u osvojenim zemljama razarali domaćih institucija ni proganjali pojedina vlasteoska plemena, dapače nemamo nijednoga dokaza da bi oni za osvojenja ikome na silu narivavali islam“-piše dr. Truhelka.

Dr. ĆIRO TRUHELKA

Da Osmanlije nisu imali nikakvog razloga za primjenu prinude u postupku prihvatanja islama od strane nemuslimana, tvrdi i historičar Vladislav Skarić. U svom članku „Širenje islama u Bosni i Hercegovini“, objavljenom 1940. Skarić navodi:

“Krivo je mišljenje da se na balkanskom poluostrvu islam širio naglo i da je službeno širen silom, ja ću istaći samo fakat da 19. vijek ne bi zatekao nijednog hrišćanina. Islam su širile prilike i ljudske okolnosti.”

VLADISLAV SKARIĆ

Vođena iskustvom rada na izvornoj građi, srbijanska historičarka Olga Zirojević je u više navrata svojim tretmanom pet stotina godina dug osmanski period narušavala antiislamske konstrukcije i tumačenja svojih kolega. Dr. Olga Zirojević kaže „da je Srbima bilo bolje pod Turcima, nego pod domaćom vlastelom“.

-U vreme Dušanovo njegovi vlastelini, skupljaći porez su uzimali sve, a kmetovima davali hrane tek toliko da prežive. Odbegle kmetove je hvatala vojska i ubijala. Za podignutu ruku, ružnu reč ili samo podignuti glas na državnog poreznika, kmetu su odsecane uši ili nos. Za čupanje ili hvatanje vlastelina za bradu, Dušanov zakonik predviđa odsecanje obe ruke do lakata. Prevareni muž je po tom zakoniku mogao da bira, da odseće dojke svojoj ženi, da joj izvadi oči ili da je rastrgne konjima.

Taj zakon se pominje i u filmu Banović Strahinja. Ista situacija i isti ponizavajući status kmetovi su imali i u Hrvatskoj, treba samo pročitati „Seljačku bunu“ pisanu na osnovu istinitih događaja. Žene su tek po dolasku Turaka dobile pravo na razvod a i na odštetu – alimentaciju u slučaju razvoda. Turska je uvela vladavinu prava. Kmetovi su plaćali 1/8 u teladima, sijenu, žitu i suhom voću, dok na sitnu stoku svinje i ovce nije ni bilo poreza. Nezadovljni kmet je mogao da agu ili bega tuži sudu ili da čak ubije bega i baci ga u jendek (kanal) i da ga sud, Kadija oslobodi. Pored 1/8 Turskoj državi, Srbi su plaćali i 1/10 crkvi. Turci su sami birali Patrijarha, a on je držao raju u pokornosti.

Za paljenje ili bilo kakvo skrnavljenje crkve, bila je predviđena smrtna kazna odrubljivanjem glave. 10 dana kuluka godišnje, kmet je umjesto na javnim radovima, putevima, mostovima itd. mogao da odradi na crkvenom imanju. Svaki rad preko toga mu je morao biti plaćen. U to vreme skoro da nije bilo nezaposlenih Srba, pogledajte koliko ih danas u Srbiji ne radi-izjavila je dr.Zirojević.

DR. OLGA ZIROJEVIĆ

Dalje, u jednom svom naučno-istraživačkom radu, dr. Zirojević navodi da su pored poljoprivrednih kultura, koje su donijeli novi gospodari Turci Osmanlije, počele da pristižu i druge, iz novootkrivenih prekookeanskih zemalja: kukuruz, paprika, bundeva, pasulj pa krompir i, mnogo kasnije, paradajz.

-Najznačajnija kultura koju su Turci doneli na balkanske prostore bio je, nema nikakve sumnje, pirinač-zaključuje dr. Zirojević.