Trideset godina. Tri decenije bola, nijemih vapaja, neprospavanih noći, bijelih nišana koji svjedoče o jednom od najmračnijih poglavlja savremene evropske istorije. Trideset godina od jula 1995. godine, kada je Srebrenica — tada proglašena „zaštićenom zonom“ Ujedinjenih nacija — postala mjesto genocida nad bošnjačkim narodom.
Tog kobnog jula, svijet je gledao, nijem i nemoćan, kako vojska bosanskih Srba pod komandom Ratka Mladića ulazi u grad bez ijednog metka ispaljenog u odbranu. Gledao je kako hiljade muškaraca i dječaka biva odvajano od svojih majki, sestara, supruga, i odvođeno ka masovnim stratištima. U nekoliko dana ubijeno je više od 8.000 muškaraca i dječaka. Ubijeni su samo zbog svoje vjere, svog imena, svog identiteta. I ništa na ovom svijetu ne može isprati tu mrlju s lica civilizacije.
Danas, trideset godina kasnije, Srebrenica je ostala simbol stradanja, ali i simbol neuspjeha međunarodne zajednice, kao i domaće politike koja se pokazala nemoćnom i nezainteresiranom za stvarnu obnovu života. Svake godine, hiljade ljudi dolaze u Potočare, polažu cvijeće, puštaju suze i obećavaju „nikad više“. Međutim, život u Srebrenici je stao mnogo prije nego što su njihova stopala dotakla tlo memorijalnog centra.
Nekada bogata opština, s razvijenom industrijom, rudnicima, drvnom preradom, trgovinom, turizmom, Srebrenica je pred rat brojala gotovo 37.000 stanovnika. Više od 27.000 bili su Bošnjaci, nešto više od 8.000 Srbi, dok su Hrvati i ostali činili manji procenat. U njoj je bilo 11.000 zaposlenih, a danas ih je toliko malo da se njihov broj više ni ne registruje u zvaničnim izvještajima. Danas na području opštine živi manje od 5.000 ljudi, i to mahom starijih, onih koji su odlučili da ostanu uz rodnu grudu, makar i u poluraspadnutim kućama i praznim sokacima.
Uoči ovogodišnje komemoracije, potpredsjednik RS-a iz reda bošnjačkog naroda, Ćamil Duraković, ogolio je sliku današnje Srebrenice: „Nemamo pekaru, nemamo mesnicu, nemamo kiosk, najbliža banka je u Bratuncu. Ljudi žive jedni pored drugih, pomažu se u svakodnevnim situacijama, ali politika pravi buku i tenzije.“ Te riječi najbolje svjedoče koliko je ova zajednica prepuštena zaboravu, koliko je život u njoj ostao neispisan, kao bijela stranica koju niko ne želi ispuniti.
Trideset godina! Toliko vremena je prošlo da bismo, da je bilo više političke mudrosti, empatije i iskrene želje, danas mogli govoriti ne samo o stradanju nego i o pobjedi života. Mogli smo gledati Srebrenicu kao grad koji se diže iz pepela, koji stvara prilike za svoje stanovnike, koji zrači simbolikom otpora smrti. Ali umjesto toga, Srebrenica je ostala spomenik zastoja, mjesto gdje sjećanje pulsira jače od života, a bijeli nišani šute snažnije od bilo kojeg govora.
Tokom protekle tri decenije, međunarodna zajednica je izricala presude, pisala izvještaje, izlagala rezolucije. Međunarodni sud pravde u Haagu potvrdio je genocid. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio je glavne arhitekte zločina: Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Zdravka Tolimira, Blagoja Popovića, Ljubišu Bearu i druge. Ipak, uprkos presudama, istina i pravda ostale su taoci politike koja se temelji na negiranju i revizionizmu.
U entitetu Republici Srpskoj, gdje se Srebrenica danas administrativno nalazi, politika nije pokazala ni najmanje moralne obaveze prema žrtvama. Naprotiv. Lideri poput Milorada Dodika nastavljaju otvoreno negirati genocid, nazivajući ga „izmišljotinom“ i „srpskom mitologijom“. Dodik ide toliko daleko da izjavljuje kako je njegov cilj ujedinjenje Republike Srpske sa Srbijom — poruka koja dodatno boli i ponižava preživjele i porodice žrtava.
Ni bošnjačko političko Sarajevo nije bez krivice. Srebrenica je prečesto bila retorička alatka za dnevnopolitičke obračune, a premalo konkretan prioritet. Nedostatak dugoročne strategije za obnovu, zanemarivanje osnovne infrastrukture i nedostatak institucionalne podrške za povratnike stvorili su atmosferu očaja. Dok se pred kamerama kunemo u sjećanje i pravdu, iza kulisa se malo toga mijenja.
A šta je ostalo od Srebrenice danas? Ostale su majke. One koje su izgubile sinove, muževe, braću. One koje svako jutro dišu kroz bol i koje su izabrale da ne mrze, već da pružaju ruku onima koji nisu ukaljali svoj obraz učestvujući u genocidu. Njihove priče, njihove bore, njihove tišine — sve to govori više od bilo kojeg političkog govora. „Nama je svaki dan 11. juli“, kaže jedna od majki. „To je priča koju ćemo pričati dok dišemo, jer je to istina koja se ne smije sakriti.“
Danas, na tridesetu godišnjicu, organizatori najavljuju više od stotinu hiljada ljudi u Potočarima, dolazak visokih zvanica iz cijelog svijeta, posebne izvještaje BHRT-a, direktne prijenose, poruke međunarodnih institucija. UN je proglasio 11. juli Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, što bi mogla biti snažna simbolička poruka — da je svijet konačno shvatio. Ali simbolika ne obnavlja pekare, ne zapošljava mlade, ne vraća život.
Veliki umjetnik Safet Zec u Sarajevskoj Vijećnici poručio je: „Sjećanje je naš imperativ, ali treba u Srebrenici stvarati život.“ To je poruka koja odzvanja jače od bilo kojeg govora političara. Ali, ko je sluša? Ko ima hrabrosti da pređe sa riječi na djela? Da uđe u Srebrenicu, ne kao u spomenik, već kao u grad kojem je potrebno sve — od hljeba i mlijeka, do bolnica i škola, do dostojanstvenog života.
Bez stvarnog života, bez mladih, bez povratka radosti i stvaranja, sjećanje će ostati samo ritual. I onda će na kraju ostati samo pitanje: da li smo mi kao društvo zaista dostojni tih bijelih nišana u Potočarima? Da li smo spremni da jednom za svagda zaustavimo politiku manipulacija i počnemo graditi mostove nade?
Jer ako život ne pobijedi smrt u Srebrenici, onda nismo poraženi samo mi — poražena je nada čovječanstva u svoju vlastitu humanost.
