Konkurs za upis u prvi razred srednjih škola u Bosni i Hercegovini za školsku 2025/2026. godinu zvanično traje od 23. do 27. juna, dok je drugi upisni rok planiran za period od 2. do 4. jula. Upis se i ove godine obavlja putem online platformi, a zainteresovanost učenika ostaje na približno istom nivou kao prethodnih godina.
Međutim, iza te prividne stabilnosti krije se ozbiljan i dugoročno poguban trend – sve manji broj srednjoškolaca, sve veći raskorak između obrazovanja i tržišta rada, i sve snažniji val odlazaka mladih iz zemlje.
U Sarajevskom kantonu, interes budućih srednjoškolaca i dalje je najveći za dvije prestižne gimnazije, naročito za IMB program, kao i za medicinske škole. Riječ je o obrazovnim ustanovama koje iz godine u godinu bilježe broj prijava višestruko veći od odobrenih kvota. No, takva situacija nije jednaka u svim dijelovima BiH.
U manjim gradovima, nekada prestižne gimnazije sve češće ostaju poluprazne. U njih se više ne upisuju najbolji osnovci, već učenici koji nisu uspjeli osigurati mjesto u traženim stručnim školama. Gimnazije, koje su nekada bile simbol akademske izvrsnosti i društvenog prestiža, sada su često "rezervna opcija".
Ovakav pad interesa za gimnazije reflektuje dublju promjenu u percepciji obrazovanja: sve više roditelja i učenika se okreće praktičnim zanimanjima koja, barem na papiru, nude brži ulazak na tržište rada. No, realnost i ovdje udara šamar iluzijama.
Podaci Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo otkrivaju poraznu sliku: i dalje su među najzastupljenijima na evidenciji nezaposlenih upravo maturanti gimnazije (2.735), ekonomski tehničari (1.674), mašinski tehničari (1.293), tekstilni tehničari (537) i medicinske sestre-tehničari (504). Dakle, čak i najpopularnija zanimanja ne garantuju zaposlenje, a ni ostanak u zemlji.
Istovremeno, tržište rada u Kantonu Sarajevu vapi za radnicima u tzv. zanatskim zanimanjima: zidarima, tesarima, armiračima, kranistima, stolarima, keramičarima, mesarima, instalaterima, električarima, prodavačima, kuharima, konobarima, CNC operaterima, call operaterima i frizerima. Riječ je o poslovima za koje obrazovni sistem očigledno ne proizvodi dovoljno kadra, jer se društveno, a često i institucionalno, ti poslovi i dalje doživljavaju kao "manje vrijedni".
U cijelom ovom haosu, postavlja se ključno pitanje – ima li obrazovanje uopće strateški pravac u BiH ili je prepušteno inerciji, birokratiji i starim šemama koje više ne funkcionišu?
Demografski podaci dodatno produbljuju zabrinutost. U školskoj 2019/2020. godini u srednje škole u BiH bilo je upisano 112.796 učenika, dok je prošle godine taj broj pao na 108.057. S obzirom na kontinuirani pad nataliteta i masovni odlazak mladih i njihovih porodica, očekuje se da će broj srednjoškolaca u budućnosti nastaviti drastično opadati.
Još alarmantnije je to što sve više mladih u anketama kao jedan od tri glavna razloga za napuštanje zemlje navodi – nekvalitetno obrazovanje. Škola, koja bi trebala biti temelj društvene obnove i razvoja, postala je faktor frustracije i razlog za bijeg.
BiH tako ulazi u začarani krug: školuje kadar za tržišta rada Njemačke, Austrije i skandinavskih zemalja, dok domaći privrednici vape za radnicima koji ne postoje jer su ili emigrirali ili ih obrazovni sistem nije ni pripremio. Istovremeno, stotine hiljada mladih uče za zanimanja za koja domaće tržište nema potrebe.
Ako obrazovne vlasti nastave ignorisati ove pokazatelje, BiH bi vrlo brzo mogla ostati i bez đaka, i bez radnika, i bez nade. A najgore od svega – bez vizije.
