Od globalnih skandala do lokalnih dosijea, suština nikada nije bila moral – već moć.
Ono što je Epsteinov dosije razotkrio pred očima svijeta nije privatni razvrat političkih i ekonomskih elita, već sofisticirani mehanizam kontrole donošenja odluka putem ucjene. Ista matrica, samo s drugačijim imenima i adresama, danas se sve glasnije nazire i u Bosni i Hercegovini.
Epsteinove fotografije, video-snimci i e-mailovi šokirali su javnost, ali ne zato što su pokazali „ostrvo grijeha“. Elitne zabave, skupe večere, alkohol i kompromitirajuće situacije oduvijek su bile dio zatvorenog svijeta moćnih. Pravi šok došao je tek kada je postalo jasno da je sve to sistematski snimano, arhivirano i korišteno kao sredstvo pritiska. Grijeh je bio samo alat. Cilj su bile odluke – političke, ekonomske, geopolitičke.
Upravo tu paralelu danas sve češće povlače i analitičari u Bosni i Hercegovini. Pitanje koje se nameće nije ko je s kim bio, niti u kakvom ambijentu, nego: ko je zbog tih snimaka potpisivao odluke protiv interesa države, a u korist kriminalnih i interesnih mreža?
Ako bi se otvorio „bosanskohercegovački Epsteinov dosije“, on se vjerovatno ne bi zadržao na tračevima o privatnim životima političara i biznismena. Urbane legende o zabavama, eskortima i kompromitirajućim situacijama kruže godinama. Ono što bi bilo suštinski važno jeste postojanje snimaka, dokaza i arhiva koji su služili za ucjenjivanje nosilaca vlasti – od ministara i direktora javnih preduzeća do ključnih ljudi u sigurnosnom i pravosudnom sistemu.
U tom kontekstu, pažnja se sve češće usmjerava na istrage koje vodi POSKOK. Prema informacijama koje cure u javnost, u pojedinim predmetima ne radi se samo o klasičnoj korupciji, već o postojanju video i audio materijala koji su korišteni za discipliniranje i kontrolu visokopozicioniranih funkcionera. Snimci nisu nastajali slučajno – oni su bili osiguranje. Polisa koja se aktivira onog trenutka kada neko pokuša izaći iz zadane linije.
Takvi materijali, kako tvrde izvori bliski istragama, nisu bilježili samo razgovore i dogovore, već i „opuštene“ trenutke uz skupa pića, drogu i društvo koje prelazi granicu privatnosti. Nakon toga, odluke su se donosile lakše. Tenderi su išli unaprijed dogovorenim firmama, javna sredstva su se slijevala u privatne džepove, a institucije su pretvarane u servis kriminalno-političkih mreža.
Zato je ključno pitanje za Bosnu i Hercegovinu isto ono koje je Epsteinov slučaj nametnuo svijetu: koje su odluke donesene pod ucjenom i ko je od njih imao korist? Ko je potpisivao štetne ugovore, ko je zatvarao oči pred kriminalom, ko je mijenjao političke strane kada je mreža procijenila da je to korisnije?
Upravo tu POSKOK ima historijsku odgovornost. Ne da se bavi moraliziranjem nad privatnim životima moćnika, već da razotkrije mehanizam ucjene, presiječe veze između kriminala i vlasti i spriječi da se isti model prenese na neku „novu“ garnituru na vlasti. Jer ako se sistem ne razbije do kraja, ucijenjeni političari se samo rotiraju – a država ostaje taoc.
Epsteinov dosije nas je naučio jednu stvar: najveći skandal nije ono što se dešava iza zatvorenih vrata, već ono što se poslije tih vrata potpisuje. Bosna i Hercegovina sada mora odlučiti ima li snage da se s tim suoči.
