Svako službeno putovanje najviših državnih zvaničnika trebalo bi imati jasan cilj, mjerljive rezultate i obrazloženje zbog čega je bilo potrebno izdvojiti novac poreskih obveznika. Posebno kada je riječ o zemlji poput Bosne i Hercegovine, koja se suočava s ekonomskim izazovima, odlaskom stanovništva i hroničnim nedostatkom investicija.
Zbog toga se posjeta predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića Kanadi ne može posmatrati samo kroz prizmu protokola i diplomatskih susreta, već i kroz pitanje političke odgovornosti. Šta je tačno bio cilj puta i kakvu će korist od njega imati građani?
Vrijeme posjete privuklo je posebnu pažnju javnosti. Dok je fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine nastupala na Svjetskom prvenstvu protiv Kanade, u istoj zemlji boravila je i državna delegacija predvođena Bećirovićem.
Fotografije sa utakmice brzo su postale dio javnog narativa, a granica između službene dužnosti i političkog imidža dodatno se zamaglila.
U političkoj komunikaciji simboli imaju veliku važnost. Prisustvo utakmici reprezentacije može se predstaviti kao podrška nacionalnom timu i povezivanje s dijasporom. Međutim, kada takva posjeta dolazi u okviru službenog puta, legitimno je tražiti odgovor na pitanje da li je sport bio usputni događaj ili jedan od ključnih razloga odlaska preko Atlantika. Još važnije od samih fotografija jeste sadržaj održanih sastanaka.
Prema informacijama dostupnim javnosti, tokom posjete nije najavljeno potpisivanje sporazuma, nisu predstavljeni investicioni projekti, niti su saopćeni konkretni koraci koji bi mogli unaprijediti ekonomsku saradnju između Bosne i Hercegovine i Kanade.
Diplomatski susreti bez formalnih sporazuma nisu sami po sebi beskorisni. Međunarodni odnosi često se grade postepeno i kroz niz kontakata. Međutim, upravo zato javnost ima pravo da zna da li se iza općih formulacija krije dugoročna strategija ili je riječ o aktivnostima čiji se domet završava na protokolarnim saopćenjima.
U saopćenjima nakon sastanaka dominirali su izrazi poput "jačanja prijateljskih odnosa", "unapređenja saradnje", "važnosti dijaspore" i "zajedničke posvećenosti demokratskim vrijednostima". Takve poruke dio su gotovo svakog diplomatskog obraćanja i teško ih je posmatrati kao uspjeh ukoliko nisu praćene konkretnim inicijativama.
Bosanskohercegovačka dijaspora u Kanadi nesumnjivo predstavlja važan potencijal. Hiljade ljudi porijeklom iz BiH godinama doprinose ekonomiji obje države kroz poslovne veze, investicije i transfer znanja. Upravo zbog toga moglo se očekivati da posjeta rezultira najavom posebnih programa saradnje, investicionih foruma ili institucionalnih mehanizama koji bi olakšali ulaganja. Takve informacije, međutim, nisu predstavljene. Dodatnu dimenziju cijeloj priči daje političko sjećanje.
Denis Bećirović je godinama bio jedan od najglasnijih kritičara političara koje je optuživao za trošenje javnog novca bez jasnog opravdanja. Posebno je insistirao na tome da funkcije ne smiju služiti privilegijama, već isključivo interesima građana. Upravo zato danas se isti standardi primjenjuju i na njega.
Ako je nekada bilo opravdano postavljati pitanje svrhe službenih putovanja drugih političkih aktera, onda je jednako opravdano pitati: koliko je koštala ova posjeta? Ko je činio delegaciju? Koji su njeni konkretni efekti? Hoće li građani u narednim mjesecima vidjeti rezultate u obliku novih investicija, jače trgovinske razmjene ili razvojnih projekata? Transparentnost ne bi trebala biti teret nijednom izabranom zvaničniku. Naprotiv, ona predstavlja osnovni uslov povjerenja između građana i institucija.
U suprotnom, svaki službeni put rizikuje da bude doživljen kao privilegija političke elite, a ne kao alat za ostvarivanje državnih interesa. Bosna i Hercegovina ne treba diplomaciju radi fotografija, protokola i prigodnih izjava. Potrebna joj je diplomacija koja donosi nova tržišta za domaće kompanije, privlači investicije, otvara radna mjesta i jača međunarodni položaj zemlje.
Zbog toga će konačnu ocjenu ove posjete dati upravo njeni rezultati. Ako ih bude, javnost će ih prepoznati. Ako ih ne bude, ostat će utisak da su građani još jednom finansirali putovanje čiji je najveći politički učinak bila promocija onih koji su na njega otišli.
