Tačno u 10 sati i 16 minuta, devetog novembarskog dana 1993. godine, starinski kamen Starog mosta u Mostaru srušen je pod granatama, a njegova tišina odjeknula je kao nemi vapaj cijelog grada.
Danas, 32 godine kasnije, Mostarci su u istom trenutku odali počast tom historijskom gubitku – simbolično skočili sa Starog mosta uz zvuk sirene, ali bez aplauza. Tišina koja je zavladala govori više od hiljadu riječi i podsjeća da rana od rušenja simbola mostarske multietničke povijesti još uvijek nije zacijeljena.
Stari most, izgrađen 1566. godine od turskog neimara Mimara Hajrudina, stoljećima je spajao obale Neretve, simbolizirajući toleranciju, suživot i kulturno naslijeđe koje je Bosna i Hercegovina čuvala kroz vijekove. Njegov kameni luk, u trenutku izgradnje najveća lučna konstrukcija na svijetu, bio je ponos Mostara, mjesto susreta, ljubavi i zajedništva.
No, 9. novembra 1993. godine, nakon dvodnevnog granatiranja s položaja HVO-a, kameni luk je srušen u 10:16 sati. Rušenje Starog mosta postalo je simbolom razaranja kulture, povijesti i mostarskog duha. Direktno odgovoran za taj čin bio je Slobodan Praljak, bivši čelnik Glavnog stožera HVO-a, koji je kasnije, prilikom izricanja presude u Hagu, popio otrov u sudnici – čin koji je, paradoksalno, dodatno podsjetio svijet na strahote i besmisao rata.
Novi snimci, otkriveni 30 godina kasnije zahvaljujući radu JOB Mostar i Centra za mir i multietničku saradnju, potvrđuju prisustvo pripadnika Hrvatske vojske na utvrđenjima na kulama brda Hum, iznad grada, u trenutku granatiranja. Svaka scena, svaki kadar tog događaja, i danas budi tjeskobu, ali i duboko poštovanje prema onima koji nisu zaboravili.
Stari most je obnovljen i svečano otvoren u julu 2004. godine, a 2005. godine uvršten je na UNESCO-ovu listu zaštićenih spomenika kulture. Iako kamen i luk više nisu izvorni, njegova simbolika i dalje spaja ljude i podsjeća na važnost suživota, tolerancije i zajedničkog identiteta Mostara i cijele Bosne i Hercegovine.
Sjećanje na rušenje Starog mosta nije samo historijska lekcija, već emotivni podsjetnik da kultura, ljudskost i zajedništvo nikada ne smiju biti žrtvovani u ime rata, politike ili mržnje. Svaka godina koja prolazi učvršćuje svijest da most, bez obzira na fizičku devastaciju, nastavlja spajati srca i umove onih koji ne zaboravljaju prošlost.
Ovaj dan, deveti novembar, postao je tiha molitva, trenutak introspektivne tuge, ali i simbol otpora protiv zaborava. Mostarci svojim skokom ne slave rušenje, već potvrđuju život, sjećanje i trajnu povezanost sa simbolom koji je preživio i opstao uprkos svemu.
