Društvo u kojem ni odrasli nemaju povjerenja u institucije vrlo je plodno tlo za antisocijalna ponašanja kod djece i mladih.
Vijest da su roditelji i učenici jedne osnovne škole u Mostaru bojkotovali nastavu zbog vršnjačkog nasilja uzburkala je javnost.
Bojkot je okončan, ali problem nije nestao – jer nasilje među djecom u Bosni i Hercegovini postaje svakodnevnica.
Institucije su spore, a nasilnici često ostanu nekažnjeni.
Krajem prošle godine, učenika drugog razreda iz Tešnja pretukla su dvojica školskih drugova. Dijete je doživjelo ogroman stres, do te mjere da mu je pukao čir, a njegovo zdravlje bilo je ozbiljno ugroženo.
Prema dostupnim istraživanjima, svako treće dijete u BiH bilo je ili jeste žrtva nekog oblika nasilja – bilo fizičkog, psihičkog, verbalnog ili digitalnog.
O uzrocima, posljedicama i mogućim rješenjima govorila je za Hayat.ba psihologinja Alma Mahmutović Katica.
Društvene platforme otvaraju veliku mogućnost da se i tu vrši vršnjačko nasilje koje je verbalno, a nakon toga može doći i do fizičkog nasilja. Uzroke vršnjačkog nasilja možemo svrstati u nekoliko faktora. To su porodični, lični, društveni i školski faktori. Dijete koje raste u jednoj porodičnoj klimi u kojoj se vrši nasilje, ono replicira to ponašanje i putem istih obrazaca pokušava riješiti svoju stresnu situaciju. U periodu jednog razvijanja njegove ličnosti, u nemogućnosti odgovaranja na njegove potrebe od strane roditelja, dijete u socijalnoj grupi pronalazi svoju moć tako da vrši na taj način nasilje. Tako jača samopouzdanje i ličnost. To se često dešava u timu. Prikupi određeni broj ljudi oko sebe i još više dobije na statusu moći. Što se tiče individualnog faktora, važno je da roditelji obrate pažnju na samoregulaciju emocija. To znači u globalu da svi prolazimo suštinski period razvoja, emocionalne stabilnosti ili nestabilnosti, i emocija koje će nam kasnije biti od dobrog i lošeg. Ako roditelj ne bude znao nadvladati dječiji izljev bijesa ili stresnu situaciju, pusti ga da misli da je na taj način uredu da iznosi stresnu situaciju putem nasilja i samim tim niste uspjeli da regulišete njegovu negativnu reakciju. Tako je naučio da je taj obrazac ponašanja usvaja kao nešto relevantno.
Dodaje da je posebno zabrinjavajuće sveprisutno digitalno nasilje, koje je često nevidljivo odraslima.
Svako treće dijete u BiH je žrtva nasilja! Stručnjaci otkrivaju kako prepoznati žrtvu i nasilnika Djeca su na mrežama, gdje nasilje postaje „zabava“, „trend“ ili način dokazivanja. Verbalni napadi, ismijavanje i izopštavanje s platformi ostavljaju duboke psihičke posljedice, a često su i uvod u fizičke sukobe – kaže ona.
"Djeca gledaju šta radimo, a ne slušaju šta pričamo"
Sociolog i magistar socijalnog rada Adnan Drndić smatra da odrasli snose veliku odgovornost, jer djeca uče iz primjera.
Djeca gledaju šta radimo, ne slušaju šta im govorimo. Danas su izložena ogromnom broju informacija, a uz to su u fazi buntovništva. Sve im je zanimljivo, pa i kriminalne teme. Kad vide da se poslanici žele fizički obračunati, kad slušaju poruke poput „Kad uhapsite Dodika, šaljite meni kazne“, šta mislite kako to utiče na maloljetnika koji ionako nema povjerenje u školu, sistem, autoritet? – kaže za medije Drndić.
Ističe da je društvo u kojem ni odrasli nemaju povjerenja u institucije vrlo plodno tlo za antisocijalna ponašanja kod djece i mladih.
Kako prepoznati i pomoći?
Mahmutović Katica poručuje da se žrtve nasilja rijetko same povjeravaju, ali ih možemo prepoznati ako pažljivo posmatramo.
Žrtva nasilnika je često u strahu, povučenija je, i često pokušava skriti od roditelja sve te emocije, možda i duže vrijeme dok se ne stvori određeni bunt. Uglavnom se boje reakcije roditelja i okoline. Treba dijete otvarati, razgovarati sa njim i upućivati na to da se to mora evidentirati, i da se nasilnici nauče pravilnim oblicima ponašanja koje su roditelji očito zanemarili– ističe ona.
Svako treće dijete u BiH je žrtva nasilja! Stručnjaci otkrivaju kako prepoznati žrtvu i nasilnika Naglašava da je komunikacija ključ.
Djeca samo traže razgovor. Potrebno je uvažavati njihove primarne potrebe – emocionalne i fizičke – te im pružiti sigurnost, povjerenje u roditeljsko okruženje i osjećaj vrijednosti. Komunikacija je ključ svega. Djeci je danas sve dostupno, ali istovremeno pokazuju sve manje interesovanja za stvari. Živimo u drugačijem vremenu, vremenu koje se bitno razlikuje od onog u kojem smo mi odrasli i radovali se sitnicama. Danas djeca imaju sve, i upravo zato se često – gube.
To je usud savremenog doba. Ipak, važno je da ih vodimo na pravi kolosijek, da s njima razgovaramo, učimo ih kako da prepoznaju i izraze svoje emocije, te kako da ih kanališu na zdrav i prihvatljiv način kada im nešto zasmeta. – poručuje Mahmutović Katica.
