Američki predsjednik Donald Trump vrši pritisak na Evropljane svojim prijetnjama carinama. Njima je teško poduzeti protumjere. Međutim, postoji efikasan odgovor koji bi koštao vrlo malo...
Svojim stalnim prijetnjama carinama, američki predsjednik Donald Trump destabilizuje globalnu ekonomiju. I nepotrebno opterećuje odnose između dugogodišnjih saveznika Evrope i SAD-a.
Jesu li američki poslovni lideri spremni platiti za Trumpovu slavu?
Obje ove stvari su sada nepobitne činjenice. Ali kako natjerati Trumpa da ih shvati?
Pojavio se održiv pristup: Evropljani bi trebali udružiti snage s američkom poslovnom zajednicom i uporno voditi kampanju u SAD-u protiv još većih carina. U SAD-u postoji mnogo PR stručnjaka koji upravo to mogu učiniti.
Iz evropske perspektive, teško je zamisliti da je ono što Trump u posljednje vrijeme radi na političkoj sceni u najboljem interesu američkih poslovnih lidera. Razmotrimo sljedeći scenario: prije sedmicu i po, Trump je zaprijetio osam evropskih zemalja dodatnim tarifama od 10 posto ako odbiju njegov prijedlog za aneksiju Grenlanda. Među njima je bila i ekonomska sila Njemačka.
Mnoga evropska roba već podliježe carini od 15 posto u SAD-u. Sada se stavimo u poziciju američkih poduzetnika i prihvatimo njihovu perspektivu: vjerovatno postoji bezbroj njih koji zavise od poluproizvoda iz Njemačke, na primjer.
Kompanije bi morale plaćati carinu od 25 posto na ovu robu da je Trump ostvario svoju prijetnju carinama počevši od 1. februara. I sve to zbog projekta koji američki predsjednik, čini se, opsesivno provodi: akvizicije Grenlanda. Američki biznismeni možda jesu dobri patrioti, ali neće htjeti platiti račun za Trumpovu slavu.
Štaviše, to bi stvorilo administrativni haos. Dok bi se Trumpova tarifa primjenjivala samo na 6 zemalja EU, evropska industrijska roba često sadrži komponente iz nekoliko država članica EU; stoga bi konačni proizvođač morao dostaviti tačan dokaz o porijeklu međuproizvoda. Ovisno o okolnostima, bila bi uvedena tarifa od 15 ili, u nekim slučajevima, 25 posto.
Dokazivanje ovoga bi dodatno zakompliciralo carinsku birokratiju. U međuvremenu, kompanije se već žale koliko je teško trgovati sa SAD-om.
Evropljani nikada neće imati Trumpov uticaj.
Evropljani prijete SAD-u kontramjerama ako Trump uvede nove uvozne tarife ili čak prekrši pravo Grenlanda na samoopredjeljenje, uprkos njegovom početnom povratku. Da li je ovo samo retorika ili su Evropljani zaista ozbiljni, njima nikada nije jasno.
Međutim, u slučaju Grenlanda, vjerovatno to misle ozbiljno. Suština problema EU je, međutim, u tome što bi najmanje 15 od 27 država članica moralo pristati na protivmjere. A te mjere bi morale nanijeti bol SAD-u u slučaju sukoba, a da previše ne povrijede Evropljane.
Na primjer, evropske kompanije su također patile od odmazde. Bilo bi potpuno nemarno kada bi evropski penzioni fondovi prodavali američke državne obveznice kako bi naštetili Amerikancima. Ova ideja se spominje, ali bi destabilizirala finansijski sistem.
Savez država stoga mora odvagnuti svoje mogućnosti i zbog toga nije toliko jak koliko bi želio biti. Svaka država članica se ljubomorno čuva od toga da bude nesrazmjerno pogođena ekonomskim sukobom sa SAD-om.
Evropska komisija ne može odlučivati kako joj se prohtije u trgovinskom sporu. I zato nije toliko efikasna kao Trump.
S druge strane, traženje saveznika u američkom poslovnom svijetu ne košta ništa. Za zajedničku borbu protiv carina postoji i moto koji je Amerikancima donekle poznat iz domaće politike: "To je ekonomija, Donalde!".
