Bosna i Hercegovina ponovo se našla na raskršću velikih sila, ali ovoga puta nije riječ o otvorenom sukobu interesa na njenom tlu, nego o nečemu možda još opasnijem – tihoj i dugotrajnoj eroziji međunarodnog autoriteta koji je više od dvije decenije predstavljao posljednju liniju odbrane Dejtonskog sporazuma.
Nemogućnost Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije da postignu dogovor o nasljedniku Christiana Schmidta nije tek diplomatski nesporazum niti proceduralni zastoj unutar Vijeća za provedbu mira. To je politička poruka. I to veoma glasna. Poruka da se transatlantsko jedinstvo, koje je godinama predstavljalo temelj međunarodnog angažmana u Bosni i Hercegovini, danas nalazi na ozbiljnoj kušnji.
Nekada su Washington i evropske prijestolnice prema Sarajevu nastupali gotovo jedinstveno. Razlike su postojale, ali su ostajale iza zatvorenih vrata. Danas više nije tako. Danas se neslaganje ne skriva – ono je postalo nova politička realnost.
Upravo zato pitanje ko će sjesti u kabinet visokog predstavnika nije pitanje imena. Antonio Zanardij Landi ili René Trocazza tek su simboli jednog mnogo dubljeg procesa: redefiniranja odnosa moći između Amerike i Evrope na Balkanu.
Bosna i Hercegovina, po ko zna koji put, postaje ogledalo globalnih promjena.
Posebno je indikativno da se ova kriza događa u trenutku kada se svijet ubrzano mijenja. Amerika pod novom administracijom sve otvorenije demonstrira drugačiji pristup međunarodnoj politici, gdje ekonomija i geostrateški interesi imaju apsolutni prioritet. Evropska unija, s druge strane, nastavlja insistirati na staroj paradigmi – stabilnost prije svega, čak i po cijenu sporosti i birokratskog pristupa.
Između te dvije vizije ostala je Bosna i Hercegovina.
Ona danas nije centar međunarodne pažnje. Nema ratnih sukoba, nema dramatičnih scena na ulicama i nema neposredne sigurnosne prijetnje koja bi alarmirala svjetske medije. Upravo zato međunarodni akteri sebi dopuštaju luksuz čekanja. Status quo postao je prihvatljiv.
Ali status quo u Bosni i Hercegovini nikada nije neutralan. On uvijek nekome odgovara.
Dok međunarodni centri moći vode svoje pregovore, političke elite u zemlji pažljivo prate razvoj situacije. Posebno oni koji već godinama osporavaju legitimitet OHR-a. Svaki dan bez punopravnog visokog predstavnika za njih predstavlja političku pobjedu. Svaka nova podjela među zapadnim saveznicima dodatno osnažuje narativ da međunarodna zajednica više nema ni snagu ni jedinstvo koje je nekada posjedovala.
Najveći paradoks cijele situacije jeste činjenica da OHR nikada nije bio slabiji, a da se o njemu istovremeno nikada nije toliko govorilo.
Institucija koja je decenijama donosila odluke, smjenjivala političare i intervenirala kada bi domaći akteri blokirali procese, danas se našla u poziciji da se i sama bori za vlastiti politički opstanak. Umjesto da bude arbitar, OHR je postao predmet pregovora.
To predstavlja historijski presedan.
Christian Schmidt odlazi pod sjenom političkih pritisaka, njegov nasljednik ne može biti imenovan, a funkciju privremeno obavlja američki diplomata Louis Crishock. U svakom drugom političkom sistemu takav razvoj događaja bio bi dovoljan razlog za ozbiljnu zabrinutost. U Bosni i Hercegovini, međutim, čak su i vanredne okolnosti postale dio svakodnevice.
Međutim, pravo pitanje glasi: šta ako privremeno stanje postane trajno? Jer, upravo se to trenutno događa. Bosna i Hercegovina se polako navikava na činjenicu da visoki predstavnik nije nužno osoba sa snažnim političkim legitimitetom i jasnim međunarodnim zaleđem. Ako se takav model pokaže funkcionalnim, onda će budućnost OHR-a biti određena ne njegovim ovlastima, nego spremnošću velikih sila da ga koriste.
A to je ogromna razlika.
Još je opasnija činjenica da se rasprava o Bosni i Hercegovini sve manje vodi u Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru, a sve više u Washingtonu, Parizu, Berlinu i Londonu. Domaći politički akteri odavno su shvatili da ključna pitanja ne rješavaju institucije države, nego odnosi među međunarodnim centrima moći.
Takvo stanje stvara začarani krug političke ovisnosti iz kojeg zemlja nikako ne uspijeva izaći.
Evropska unija strahuje od destabilizacije regiona. Amerika traži fleksibilniji pristup usklađen sa svojim novim globalnim prioritetima. Njemačka, tradicionalno jedan od najvažnijih zagovornika snažnog OHR-a, danas ni sama nema jedinstven stav. Francuska nastoji sačuvati evropski utjecaj na Balkanu, dok Velika Britanija, iako izvan Evropske unije, nastavlja igrati važnu sigurnosnu ulogu.
U toj složenoj geopolitičkoj jednačini Bosna i Hercegovina ostaje konstanta – zemlja o kojoj svi odlučuju, a koju rijetko ko zaista pita.
Zbog toga aktuelna kriza oko imenovanja novog visokog predstavnika nadilazi okvire jedne diplomatske procedure. Ona predstavlja test za Zapad. Test njegove sposobnosti da djeluje jedinstveno u trenutku kada se suočava s brojnim globalnim izazovima – od Ukrajine i Bliskog istoka do rastućeg utjecaja Kine i Rusije.
Ako Zapad ne može postići dogovor o Bosni i Hercegovini, zemlji sa manje od četiri miliona stanovnika i jasnim međunarodnim okvirom definisanim Dejtonskim sporazumom, postavlja se pitanje kako će odgovoriti na mnogo veće krize koje tek dolaze.
I zato ova priča nije samo bosanskohercegovačka.
Ona govori o kraju jedne epohe – epohe u kojoj su Washington i Bruxelles nastupali kao jedinstven politički blok. Danas svjedočimo nastanku novog poretka u kojem savezništva ostaju formalno netaknuta, ali se interesi sve češće razilaze.
Bosna i Hercegovina je, kao i mnogo puta do sada, prva osjetila te promjene.
A dok se veliki dogovaraju, jedna činjenica ostaje nepromijenjena: država koja svoju stabilnost decenijama veže za međunarodne mehanizme ne može mirno posmatrati trenutak u kojem ti mehanizmi počinju gubiti vlastitu snagu.
Jer kada visoki predstavnik postane privremeno rješenje, a privremenost nova normalnost, tada više nije ugrožen samo OHR.
Tada se postavlja pitanje koliko je trajna arhitektura mira na kojoj Bosna i Hercegovina počiva već tri decenije.
