Igra je ključni dio djetinjstva - ne samo da donosi radost djeci, već je i neophodna za njihovu dobrobit.
Bilo da se radi o slobodnoj, maštovitoj igri ili onoj s utvrđenim pravilima, kroz igru djeca uče kako slijediti upute, čekati svoj red, slušati i razvijati važne socijalno-emocionalne vještine.
Osim toga, većina ovih aktivnosti ih udaljava od ekrana, potiče ih da ostanu vani i kreću se. Međutim, koliko god djeca voljela igru, poraz može biti poguban kada se još ne znaju nositi s njim, a malo roditelja želi vidjeti kako se zabava pretvara u suze.
Kao rezultat toga, roditelji mogu biti u iskušenju da puste svoju djecu da pobijede ili čak varaju kako bi izbjegli plač i ispade bijesa. Iako ovo može funkcionirati kratkoročno, gubitak u igrama nam pomaže da naučimo šta je potrebno za uspjeh i kako se nositi s neuspjehom dostojanstveno. Međutim, ponekad pustiti dijete da pobijedi u bezopasnoj društvenoj igri možda i nije tako loša stvar, piše Parents.com .
Prednosti puštanja djece da ponekad pobijede
Primamljivo je pustiti djecu da pobijede kako bi iskustvo bilo ugodnije za sve, bez razočaranja i potencijalnih ispada bijesa, posebno zato što ne želite da mala djeca zamrznu igru ako mnogo izgube. Iako je važno da djeca dožive razočaranje i gubitak na siguran i podržavajući način, postoje neke prednosti namještanja igre u korist mlađih igrača ako se strategija koristi promišljeno.
Psihijatrijska medicinska sestra Shebna Osanmoh savjetuje pristup zasnovan na uzrastu i razvoju. "Za djecu uzrasta od tri do pet godina, važna su pozitivna rana iskustva s igrom i takmičenjem. U ovoj fazi, česte pobjede pomažu u izgradnji samopouzdanja i održavanju interesa za igru", kaže Osanmoh. "Djeci uzrasta od šest do devet godina potrebna je ravnoteža pobjeda i poraza."
Osanmoh predlaže da roditelji uvedu hendikep, poput igranja nedominantnom rukom ili davanja djetetu više figura u društvenim igrama. Ova metoda uravnotežuje zabavne aspekte igre, jer dijete i dalje doživljava pobjedu kroz trud, dok igra ostaje izazovna.
Konsultantica za roditelje MegAnne Ford zagovara stvaranje "kućnih pravila" o kojima se igrači međusobno dogovore prije početka igre. "Umjesto da težite 'pravednosti', što je subjektivno za svakog igrača, težite pravednosti i međusobnom razumijevanju", kaže Ford. Ovo je posebno korisna strategija kada više djece različite dobi igra zajedno.
Predlaže da se starije igrače pitaju kakve bi prilagodbe napravili kako bi igra bila inkluzivnija za sve. "Ovo pomaže u uključivanju starije djece u proces saradnje, umjesto da se podstiče rivalstvo među braćom i sestrama. Igre su odličan način za izgradnju pozitivne dinamike među njima", dodaje ona.
Dobra alternativa su kooperativne igre, u kojima svi igrači rade zajedno kako bi postigli zajednički cilj. Nema pobjednika ili gubitnika, već svi zajedno uspijevaju ili igraju ponovo dok ne uspiju, što naglašava timski rad i kreativnost.
Šta djeca uče iz poraza
Gubitak u igri je siguran način da djeca izgrade odlučnost i istraju uprkos neuspjehu. Kako djeca sazrijevaju, počinju imati više koristi od pravog takmičenja bez vještačkih pobjeda. Gubitak im omogućava da usavrše vještine rješavanja problema i vježbaju otpornost, a vremenom ih uči vrijednosti sportskog duha.
Osanmoh napominje da, iako poraz može izazvati tugu, razočaranje, pa čak i ljutnju, ishod ima veliku vrijednost. "Kada dijete izgubi, roditelji mogu biti primjer sportskog duha i pretvoriti poraze u prilike za učenje razgovarajući o tome šta je uspjelo, a šta nije."
Ford dodaje: „Dijete koje postane previše frustrirano tokom društvene igre vjerovatno će biti emocionalno preopterećeno i u drugim prilikama. Potražite načine da podržite to dijete tokom njegovih drugih teških perioda i koristite te vještine suočavanja tokom igre.“
Nakon poraza, roditelji mogu razgovarati o strategijama i ohrabriti dijete da razmisli o tome šta je moglo poći po zlu i šta bi sljedeći put moglo uraditi drugačije.
Gdje povući granicu?
Važno je napomenuti da se kreiranje kućnih pravila ili hendikepa kako bi se pomoglo mlađim igračima razlikuje od dozvoljavanja varanja ili namjerne loše igre. Prilagođavanjem igre tako da svi igrači imaju jednake šanse za pobjedu, možete postaviti čvrste granice oko varanja, što nikada nije prihvatljivo.
Kada djeca izgube u fer igri, i dalje mogu biti izuzetno razočarana, a onda roditelji mogu potvrditi njihova osjećanja i svojim primjerom im pokazati šta znači sportski duh.
Dakle, trebamo li pustiti dijete da pobijedi?
Pokušajte se manje fokusirati na ishod, a više na jednostavno uživanje u igri. To smanjuje pritisak na dijete, daje prioritet zabavi i povezivanju te prebacuje fokus na vještine koje se razvijaju kroz igru.
„Djeca najbolje uče iz onoga što radimo, a ne iz onoga što govorimo“, kaže Ford. „Zato preskočite predavanje i fokusirajte se na svoje postupke. Pokažite sportski duh i slavite sve igrače tokom igre.“
Učitelj Ash Brandin je u videu na Instagramu rekao da ako igrate videoigre sa svojom djecom, možete eksperimentirati s time da pustite dijete da pobijedi kako biste mu pokazali kako gubiti dostojanstveno i pritom regulirati intenzivne emocije.
"Znati gubiti je vještina koju moramo vježbati. A djeca, zbog svojih godina i općih sposobnosti, gube mnogo češće nego odrasli, i to im je zaista teško! Najvažnije što možemo učiniti je da im vlastitim primjerom pokažemo kako je to gubiti", napisao je.
Kako razgovarati sa svojim djetetom nakon igre
Ako ne dozvoljavate svojoj djeci da pobijede, postoji nekoliko savjeta koji im mogu pomoći da se konstruktivno nose s porazom. Nikada ih nemojte hvaliti niti kriviti za poraz, jer to ne samo da će povrijediti njihova osjećanja, već ih može i obeshrabriti da igraju u budućnosti.
Priznajte da je razočaranje zbog poraza stvarno, ali da je taj osjećaj normalan dio igre i ne bi trebao biti obeshrabrujući. Objasnite da su sreća i slučajnost faktori i u pobjedama i u porazima. Bez obzira na ishod, ohrabrite svoje dijete da da sve od sebe čak i kada to postane izazovno i pohvalite ga za trud i spremnost da isproba nešto novo.
Zašto je igra važna u svakodnevnom životu djece
Igranje igara pomaže djeci da razviju društvene vještine poput slušanja, strpljenja, dijeljenja i saradnje, te ih može učiniti otpornijima. Mladi igrači mogu biti motivirani da nastave igrati složenije igre, posebno ako roditelji naprave prilagodbe koje im pomažu.
Starija i mlađa djeca mogu igrati zajedno, podstičući duh saradnje, dok iskusniji igrači uče kako se nositi s prirodnim razočaranjem zbog poraza i imaju priliku učiti i rasti.
