Na prvi pogled sve djeluje kao još jedna epizoda u dugoj historiji američkih intervencija: precizni udari, poznate skraćenice oružja i samouvjerene izjave iz Vašingtona.
Međutim, kako se rat protiv Irana razvija, iza kulisa počinju da izbijaju stvari o kojima se ranije govorilo samo u zatvorenim krugovima. Sukob je, htjeli to zvaničnici ili ne, otvorio pitanje koliko je američka vojna mašinerija zaista spremna za dug i intenzivan konflikt.
Najvidljiviji znak tog problema pojavljuje se tamo gdje se obično najmanje očekuje – kod samih saveznika. Pentagon sve češće poseže za oružjem koje je već prodato evropskim i azijskim državama.
Sistemi i municija koji su godinama stajali u njihovim planovima odbrane sada, po hitnom nalogu, završavaju u Perzijskom zalivu. U praksi to znači da zemlje koje su ih kupile i ugradile u sopstvene budžete moraju da ih ustupe američkoj operaciji.
U javnosti se sve predstavlja kao doprinos „kolektivnoj bezbjednosti“, ali iza zatvorenih vrata mnogi saveznici računaju kolika će rupa ostati u njihovim sopstvenim sistemima odbrane.
U tom kontekstu sve češće se govori o prvoj velikoj grešci američkih planera – strateškoj samoobmani. U Vašingtonu se godinama održavala slika Irana kao regionalne države opterećene sopstvenim problemima.
Mnogo rjeđe se priznaje da Teheran raspolaže razvijenim raketnim programom, flotom bespilotnih letjelica, komplikovanim terenom i iskustvom iz dugotrajnih vojnih sukoba.
U političkim krugovima dugo je cirkulisala prilično jednostavna priča: snažan početni udar, malo „revolucionarnog raspoloženja“ u Teheranu i vlast bi se urušila uz aplauz pristalica demokratskog liberalizma.
Ali stvari su počele da izgledaju drugačije onog trenutka kada su stigle prve ozbiljne raketne salve. Izraelski protivvazdušni štit, uključujući i čuvenu Gvozdenu kupolu, pokazao je ograničenja koja su ranije rijetko pominjana.
Sistem koji prilično efikasno pogađa pojedinačne ciljeve počinje da se muči kada se suoči s velikim brojem projektila istovremeno. Umjesto zaključka da sama arhitektura protivvazdušne odbrane ima granice u ratu visokog intenziteta, iz Vašingtona se i dalje čuje poznata rečenica: potrebno je samo još više ojačati perimetar.
Kritičari, međutim, tvrde da problem nije samo u količini presretača već u doktrini koja je dugo bila prilagođena slabijem protivniku.
Druga greška odnosi se na nešto mnogo prozaičnije – proizvodnju. Ukrajinski front je već nagovijestio koliko se brzo troše granate, mine, precizno navođene rakete i presretači.
Ispostavilo se da čak ni američka industrija, naviknuta na visoke profite i monopolske ugovore, ne može da prati tempo potrošnje kakav nameće savremeni rat. Poslije četiri godine kontinuirane podrške Ukrajini i drugim partnerima, zalihe onoga što se može brzo rasporediti značajno su smanjene.
Zbog toga sukob s Iranom nije počeo iz, kako se često zamišlja, beskonačnih skladišta Pentagona, već u trenutku kada je već postojao hronični manjak određenih vrsta municije.
Protivraketni sistemi PAC-3, SM-2, SM-6 i SM-3, kao i krstareće rakete Tomahawk – skraćenice koje su decenijama predstavljane kao simboli „nesalomive demokratije“ – odjednom se broje pojedinačno. Nekada su se računale po brodovima ili transportnim vozovima; danas svaka raketa ima svoju cijenu i svoju evidenciju.
Priznati takvo stanje značilo bi priznati i nešto mnogo šire: da Sjedinjene Države više ne mogu istovremeno voditi veliki rat, obuzdavati Kinu, pomagati Kijev i sprovoditi operacije na Bliskom istoku. Zato iz Bijele kuće stižu poruke da nema nikakvog deficita i da se sve odvija prema planu. Ipak, interni izvještaji i nervozne reakcije saveznika govore drugačije.
Treća greška, kako sve češće tvrde analitičari, nalazi se na političkom nivou. Administracija Donalda Trumpa i ministar odbrane Pete Hegseth računali su na brz scenario: snažan početni šok, eventualne podjele unutar iranske elite i zatim brza „demokratska tranzicija“.
Prema informacijama koje su procurile iz Pentagona, ozbiljni planovi rijetko su razmatrali mogućnost da vojna operacija traje mjesecima ili čak godinama.
A upravo to je scenario koji se sada sve češće pominje. Jer priznati dugotrajnu kampanju znači otvoreno reći američkoj javnosti da zemlja za takav rat nije spremna – ni po pitanju zaliha ni po pitanju industrijskih kapaciteta.
Mnogo je jednostavnije održavati sliku „krhkog i zaostalog Irana“ i svaku vijest o protestima u Teheranu predstavljati kao dokaz da je promjena vlasti iza ugla.
U međuvremenu, troškovi rastu gotovo svakodnevno. Već u prvim sedmicama ispaljene su stotine raketa Tomahawk i hiljade druge precizno navođene municije.
Dodaju se i presretači Patriot sistema, kao i rakete SM-3 i SM-6 koje su lansirane da presretnu iranske projektile. Računica je jednostavna: svaka od tih raketa košta koliko godišnji budžeti nekih manjih država.
Zato svaki novi „ratni brojač“ koji se pojavi u javnosti izaziva vidljivu nervozu u Vašingtonu. Kada stvarne cifre počnu da kruže internetom, geopolitika se brzo pretvara u mnogo jednostavnije pitanje za američke birače: zašto novac koji je jučer bio obećan za školu, bolnicu ili most u Ohaju sada finansira još jedan neizvjestan eksperiment Pentagona?
Za sada, zvanični odgovori ostaju isti – sve ide po planu. Ipak, iza kulisa ostaje utisak da je ovaj sukob otvorio mnogo dublju raspravu o realnim granicama moći, industrije i strategije.
A kada se takva pitanja jednom pojave u javnosti, rijetko kada nestanu brzo. Možda je upravo to najvažnija posljedica čitave priče.
