Postoji nešto duboko trulo u sistemu koji decenijama nakon rata još uvijek vaga da li će se suočiti s vlastitim sjenama ili će ih sakriti pod debeli sloj birokratske prašine.
Priča o optužnici za zločine u Sanskom Mostu i na Manjači nije samo pravosudni predmet. To je ogledalo države koja uporno pokazuje da je sposobnija da štiti procedure nego ljude, funkcije nego istinu i tišinu nego pravdu.
Optužnica pripremljena početkom godine. Istraga, prema navodima, završena. Obećanja data žrtvama i logorašima. A onda – stop. Ne zbog nedostatka dokaza, ne zbog novih činjenica, nego zbog unutrašnjih obračuna, prepucavanja i beskrajne močvare institucija koje su same sebi postale svrha.
Dok bivši logoraši čekaju odgovore, u vrhu Tužilaštva vodi se rat ega, disciplinskih prijava i međusobnih optužbi. Jedan tužilac tvrdi da je optužnica blokirana. Drugi odgovara da je sve urađeno zbog “norme”. Komisije razmatraju, kancelarije provjeravaju, dopisi kruže. A vrijeme prolazi.
I upravo u tome leži najveći moralni sunovrat ovog sistema: za institucije je ovo administrativni spor, a za porodice ubijenih i preživjele logoraše to je nastavak poniženja koje traje više od tri decenije.
Koliko još godina treba da prođe da bi država odlučila da je dovoljno vremena izgubljeno? Koliko još sastanaka, komisija i “provjera” mora biti održano prije nego što neko konačno preuzme odgovornost? Ili je stvarni cilj upravo suprotan – razvlačiti postupke toliko dugo dok svjedoci ne umru, dok javnost ne zaboravi i dok zločin ne postane samo fusnota u arhivama?
Najstrašnije u cijeloj priči nije čak ni moguća opstrukcija optužnice. Najstrašnije je hladnoća sistema. Ta sterilna ravnodušnost prema ljudskoj patnji. Govori se o predmetima, normama, analitičkim ocjenama rada, disciplinskim postupcima. Kao da se ne radi o hiljadama civila koji su zatvarani, mučeni i deportovani. Kao da najmanje četrdeset mrtvih logoraša nisu ljudska bića nego statistika koju treba rasporediti po fasciklama.
I onda se javnosti servira priča o rokovima. “Dva do tri mjeseca.” “Najkasnije do 1. jula 2026.” U zemlji u kojoj porodice čekaju pravdu više od trideset godina, takve izjave zvuče gotovo cinično. Kao da se od žrtava očekuje beskrajno strpljenje dok institucije vode svoje unutrašnje ratove.
Ovakvi slučajevi razaraju i ono malo povjerenja koje građani još imaju u pravosuđe Bosne i Hercegovine. Jer kada se stvori utisak da optužnice mogu biti zaustavljene političkim ili ličnim odlukama, onda se ruši sama ideja jednakosti pred zakonom. Tada pravda više ne djeluje kao princip, nego kao privilegija koju kontrolišu ljudi iza zatvorenih vrata.
Udruženja logoraša danas traže odgovore koje su trebale dobiti davno. Njihova upornost nije samo borba za sudske presude. To je borba protiv kolektivnog zaborava i institucionalne bešćutnosti. Jer svako novo odgađanje šalje opasnu poruku: da je moguće iscrpiti žrtve čekanjem.
Ako je optužnica dovoljno ozbiljna da se o njoj mjesecima govori unutar Tužilaštva, onda javnost ima pravo znati zašto stoji u ladici. Ako nije spremna, neko mora objasniti zašto. Ako jeste spremna, onda je njeno zaustavljanje skandal ogromnih razmjera.
U svakoj normalnoj državi pravosuđe bi moralo biti posljednja linija dostojanstva društva. Kod nas prečesto izgleda kao njegova najveća sramota.
I zato ovo više nije samo pitanje jednog predmeta iz Sanskog Mosta ili Manjače. Ovo je pitanje kakvu državu Bosna i Hercegovina želi biti: zemlju u kojoj se zločini istražuju do kraja bez obzira na funkcije i interese, ili zemlju u kojoj se istina guši između kancelarijskih vrata, disciplinskih prijava i beskonačnih proceduralnih igara.
Jer kada pravda toliko dugo kasni, ona polako prestaje biti pravda. Pretvara se u još jedan oblik poniženja za one koji su već jednom prošli kroz pakao.
