Vijeće ministara BiH tri godine u foteljama, sedam ispunjenih obećanja i nula stvarne odgovornosti
Analiza rada Vijeća ministara Bosne i Hercegovine razotkriva poraznu realnost aktuelne vlasti: gotovo tri godine mandata potrošene su bez vidljivih rezultata, dok su građani ostali taoci političke inertnosti, međustranačkih kalkulacija i hroničnog izostanka odgovornosti.
Istraživanje koje je obuhvatilo predizborna obećanja stranaka koje čine sadašnji saziv Vijeća ministara pokazuje da je od ukupno 251 analiziranog obećanja u potpunosti ispunjeno svega – sedam. I to ne sedam različitih, već identičnih obećanja koja su različite stranke ponavljale u svojim programima, što dodatno obesmišljava i taj skromni broj.
Petnaest obećanja ocijenjeno je kao „u progresu“, dok su određene aktivnosti započete na realizaciji 109 obećanja. Međutim, najveći dio – čak 118 obećanja – nije ni dotaknut. Nakon tri godine vlasti, to više ne može biti opravdano izgovorima o procedurama, blokadama ili „složenom sistemu“.
Poseban apsurd predstavlja činjenica da su pojedine stranke u predizbornom periodu bile toliko samouvjerene – ili politički bahate – da gotovo nisu ni nudile konkretna obećanja. Time su unaprijed sebi osigurale komfor da ih niko ne može ozbiljno pitati za rezultate. Uprkos tome, dobile su povjerenje birača.
Najviše analiziranih obećanja dolazi iz redova stranaka Trojke i HDZ-a BiH, koje su u kampanjama bile najglasnije i najkonkretnije u obećanjima. Upravo zbog toga njihova odgovornost za ovakav bilans ne može biti relativizirana.
Posebno zabrinjava podatak da je stvarni politički „rad“ bio koncentrisan gotovo isključivo u prvih sto dana mandata. Kao krunski rezultat tog perioda navodio se formalni datum otvaranja pregovora s Evropskom unijom – proces koji u stvarnosti nikada nije suštinski započet. Sve nakon toga svelo se na stagnaciju, čekanje i prebacivanje krivice.
Kako se mandat bliži kraju, a fokus političkih stranaka već se prebacuje na nova predizborna obećanja uoči oktobarskih izbora, realno se postavlja pitanje: hoće li uopće biti ikakvog značajnijeg pomaka do kraja ovog saziva?
Izvještaj o ispunjenosti obećanja trebao bi biti alarm za građane, ali i lakmus-papir političke ponude u Bosni i Hercegovini. Jer ako je tri godine vlasti donijelo sedam ispunjenih obećanja – i to ponovljenih – onda je iluzorno očekivati čuda u preostalom vremenu.
Istovremeno, društvena apatija postaje jednako ozbiljan problem kao i politička neefikasnost. Sve veći broj građana se vodi logikom „samo nek’ ne puca“, zadovoljan pukim izostankom sukoba, dok se životni standard, javne institucije i evropski put tiho urušavaju. Drugi, pak, otvoreno priznaju da više ne znaju ko ih vodi niti žele da se time bave.
Paradoksalno, uprkos lošim pokazateljima, dio političkog vrha i dalje je zadovoljan vlastitim učinkom. Samokritika gotovo da ne postoji, a odgovornost se sistematski izbjegava.
Cjelokupnu sliku dodatno komplikuje činjenica da Vijeće ministara BiH već više od godinu dana funkcioniše u krnjem sastavu. Nakon hapšenja ministra sigurnosti i neimenovanja njegovog nasljednika, država je faktički ostala bez jednog od ključnih resora. Njegov učinak nije ni analiziran, što otvara i cinično pitanje – da li je taj resor ikada bio ozbiljno shvaćen.
Tri godine mandata, stotine obećanja, simbolični rezultati i potpuno odsustvo političke odgovornosti. Ako je ovo maksimum koji vlast može ponuditi, onda građani u oktobru neće birati između dobrog i lošeg, već između poznate stagnacije i nove runde istih obećanja – s istim ishodom.
Jer u Bosni i Hercegovini, čini se, i dalje važi pravilo: ne traži previše, samo da ne puca.
