Dodjela najveće državne nagrade u Crnoj Gori, Trinaestojulske nagrade, i ove je godine prošla u znaku žestokih kontroverzi koje su duboko podijelile javnost, pokrenule proteste i otvorile brojna pravna, kulturna i politička pitanja.
I dok bi ovo priznanje, simbolično povezano s Danom državnosti i antifašističkim naslijeđem, trebalo da slavi izvrsnost i doprinos zajednici, ovogodišnja ceremonija je izazvala sumnje u regularnost procesa, objektivnost izbora i samu svrhu nagrade.
Među ovogodišnjim dobitnicima našli su se književnik Bećir Vuković, grafičar Veljo Stanišić i gitarista svjetskog glasa Miloš Karadaglić. No, dok su prva dvojica primila nagradu bez komentara, Karadaglić ju je odbio, uz obrazloženje da “u okolnostima na koje ne može uticati, priznanje ne može da primi”. Taj postupak bio je prvi znak da nešto nije u redu.
Političko i ideološko “prepakivanje” nagrade
Najveću pažnju izazvalo je priznanje Bećiru Vukoviću, autoru knjige Kuće beskućnika, poznatom po negiranju crnogorske nacije i identiteta. Vuković je ranije izjavljivao da je “crnogorska nacija komunistička izmišljotina”, a savremenu državu opisivao kao “ironiju istorije”. Upravo takvi stavovi uzburkali su javnost, posebno u kontekstu činjenice da je nagrada tradicionalno nosila antifašistički i suverenistički karakter.
U svojoj odbrani, Vuković tvrdi da je nagrada sada „oslobođena“ i da više ne pripada privilegovanima iz vremena bivše vlasti, već „svima“, uključujući one koji se izjašnjavaju kao Srbi. Takav narativ, međutim, mnogi tumače kao pokušaj ideološke zamjene vrijednosti u duhu sve prisutnijeg političkog i vjerskog uticaja iz Beograda i Srpske pravoslavne crkve.
Kršenje zakona i sumnjivo glasanje žirija
Drugi ozbiljan problem leži u načinu dodjele same nagrade. Umjesto po zakonski propisanoj raspodjeli – jedna nagrada po oblasti – sve tri su dodijeljene u kategoriji kulturno-umjetničkog stvaralaštva. Reditelj i član žirija Danilo Marunović otvoreno je istupio tvrdeći da je još na prvoj sjednici upozorio na potencijalni skandal. Prema njegovim riječima, glasanje je pokazalo da je izbor unaprijed projektovan u korist jedne ideološke opcije, dok su brojni briljantni kandidati, među kojima i oni s globalnim rezultatima, bili ignorisani.
Knjiga koja ne postoji – ili ne postoji zvanično
Treći, i možda najbizarniji segment čitave afere jeste pitanje same nagrađene knjige. Kuće beskućnika nije zavedena ni u jednoj crnogorskoj biblioteci, niti postoji u zvaničnim katalozima, što dovodi u pitanje osnovne uslove za konkurisanje. Tek nakon interesovanja medija, knjiga je 4. jula unijeta u srpski sistem COBISS – i to s napomenom “da je u štampi”. Fizički primjerci koje su vidjeli članovi žirija navodno se razlikuju od onih s biblioteškim oznakama.
Direktorica Nacionalne biblioteke, Dragica Lompar, upozorila je na kršenje Zakona o izdavačkoj djelatnosti, pozvavši Ministarstvo kulture i medija da reaguje. Jasno je, smatra ona, da je pravna procedura ignorisana, a sistem obesmišljen.
Zanemarena nauka i obeshrabrena budućnost
I dok se književne nagrade uručuju pod sumnjivim okolnostima, naučna otkrića ostaju u sjeni. Među kandidatkinjama za nagradu bila je i botaničarka Snežana Dragićević, koja je s koleginicom otkrila novu biljnu vrstu u Crnoj Gori – Petrolamium crnojevići. Njeno djelo, iako naučno zapaženo, nije nagrađeno. Dragićević otvoreno kritikuje postupak dodjele nagrade, navodeći da je zakonska procedura grubo prekršena, kriterijumi relativizovani, a čitav proces politizovan.
„Ako takva praksa postane normalna, onda ne gubimo samo kredibilitet nagrade, već i vjeru u institucije,“ upozorava ona. Posebno ističe poruku koju ovakvi slučajevi šalju mladima – da znanje, trud i rezultati nisu garancija priznanja, već da uspjeh zavisi od političkih veza i ideološke podobnosti.
Poruka koja se ne smije ignorisati
Trinaestojulska nagrada, nekada simbol otpora i dostojanstva, sada je, po ocjeni brojnih kritičara, svedena na instrument političke kontrole i ideološke promocije. Predsjednik države Jakov Milatović poručio je da je i ove godine “nagrada zloupotrijebljena u političke svrhe”, čime je njen značaj “obezvrijeđen kako u očima javnosti, tako i za one koji su je istinski zaslužili”.
Nagrada koja bi trebala da bude čast, danas izaziva sumnju, razočaranje i otpor. Da li je moguće vratiti njeno dostojanstvo? Samo ako društvo bude spremno da se suoči s istinom, prepozna manipulacije i odlučno zatraži transparentnost, poštovanje zakona i meritokratski pristup. Jer ako ćutimo, prihvatamo da budućnost pripada onima koji sistem zloupotrebljavaju, a ne onima koji ga žele unaprijediti.
I upravo zato, ćutanje više nije opcija.
