Dok se za danas priprema nova epizoda političkog teatra, trojka koja se predstavlja kao spasitelji Bosne i Hercegovine – Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto – ponovo se sprema da nas zadrži u začaranom krugu političkih fraza i maglovitih obećanja.
Na press konferenciji, koja je zakazana u ludilu jučerašnjih događaja, očigledno je da se ovdje ne radi o istinskoj brizi za građane, već o pokušaju da se zakrpe rupe koje su sami iskopali.
U Vladi Kantona Sarajevo, situacija je dosegla tačku ključanja nakon što je premijer Nihad Uk i njegova ekipa iz Naše stranke preglasana od strane SDP-a, NIP-a i ZNG-a, i to zbog povećanja satnice za radnike u zdravstvu. Očekivanja su bila jasna: radnici su tražili satnicu između 3,30 i 3,70 KM, dok je Uk ponudio mizernih 3,25 KM. Da stvar bude gora, njegovi koalicijski partneri, umjesto da pruže podršku, pokazali su svoje pravo lice – politički populizam koji ih karakteriše. Dok radnici izlaze na ulice, trojka se ponovo okuplja kako bi odigrala svoju ulogu u predstavi koja nikada ne završava.
Srbi i Hrvati dominiraju u državnim pozicijama, dok najbrojniji narod postaje nevidljivi
Forto, koji se trudi da izgleda kao principijelan političar, izjavljuje da “nikada neće preći u populiste.” Ironično, s obzirom na to da se baš on obraća radnicima dok ih ostavlja na cjedilu. U trenutku kada je Sindikat radnika u zdravstvu, predvođen Senadom Sadikovićem, organizovao masovne proteste, trojka je djelovala kao da je zaboravila na stvarne potrebe onih koji im daju legitimitet.
Kako to da se Konaković, koji se proklamuje kao lider, hvali svojim vanjskopolitičkim dostignućima dok su problemi unutar Kantona Sarajevo zakopani ispod stotina obećanja? Njegov nedostatak povjerenja u vlastite kadrove na nivou Kantona postavlja pitanje njegovih pravih namjera. Umjesto da stane iza svojih ministara i pruži im podršku, on se povlači u sigurnost vanjske politike, ostavljajući svoje partnere da se bore sa posljedicama.
Nije ni čudo što su u Skupštini, nakon nemira, neki zastupnici počeli kriviti ministricu visokog obrazovanja Adnu Mesihović, dok se Samir Avdić iz SDP-a zalaže za rekonstrukciju Vlade. Ova rekonstrukcija nije ništa drugo nego nova šansa za one iste nesposobne pojedince koji su doprinijeli haosu. Zamijeniti kadrove, a ne rješavati probleme, postalo je pravilo trojke. I dok se Konaković hvali svojim razgovorima sa sindikatom, ostaje nejasno – da li je to zaista briga ili tek još jedan način da pokaže ko je šef?
Protesti mladih zbog neispunjenih obećanja o subvencijama za kupovinu prve nekretnine dodatno osvetljavaju slabost ove koalicije. Obećanja o iznosima od 10.000 do 12.000 KM pretvorena su u mizerne subvencije od 4.800 KM, dok je premijer Uk ponovo bio prisiljen izjaviti da novca nema. Naša stranka, koja se hvali svojim humanim vrijednostima, ostavlja mlade da se bore za svoju budućnost, a trojka se gura u prvi plan s poluistinama i političkim igricama.
Državne institucije u RS-u slave, javne kompanije u Hercegovini blagoslivljaju, dok Trojkaši plaše Bošnjake "islamskom republikom"
U ovom trenutku, postavlja se pitanje: koliko dugo će građani tolerisati ovu političku igru bez pravila? Da li su Konaković, Nikšić i Forto zaista lideri koji mogu preuzeti odgovornost za vlastite postupke ili su samo populisti koji koriste strah i očaj građana kako bi se održali na vlasti?
Izgleda da je ova trojka postala simbol neodgovornosti i nesposobnosti, jer dok oni igraju svoje političke igre, stvarni problemi ostaju neriješeni. Umjesto da pruže konkretna rješenja, oni produbljuju krizu i podstiču nezadovoljstvo.
Kao narod, moramo se zapitati: ko će nas zaštititi od onih koji su zaboravili na svoje obaveze prema nama? Da li će se građani konačno probuditi iz ovog političkog sna i postaviti prava pitanja onima koji ih vode ka propasti? U ovoj igri bez pravila, jedini gubitnici smo mi – građani Bosne i Hercegovine.
