Imperijalna iluzija: Kako Trumpova potraga za sferama utjecaja potkopava američku moć
Opsesija Donalda Trumpa „sferama utjecaja“ ne predstavlja povratak realpolitici, kako to njegovi apologeti vole tvrditi, već opasan spoj političke nepromišljenosti, historijskog neznanja i imperijalne nostalgije. Umjesto stabilnosti, takav pristup proizvodi upravo ono čega se Washington navodno najviše boji – gubitak utjecaja i strateško samoponiženje Sjedinjenih Država.
Istina je da velike sile oduvijek nastoje oblikovati svoje okruženje. Nijedna država ne egzistira u vakuumu, a moć gotovo uvijek traži prostor. Međutim, historija jasno pokazuje razliku između pametnog upravljanja utjecajem i agresivne demonstracije sile. Trumpova administracija uporno bira ovo drugo.
Od Monroove doktrine do karikature imperijalizma
Monroova doktrina, nastala početkom 19. stoljeća, imala je ograničen i defanzivan cilj: spriječiti povratak evropskih kolonijalnih sila u Latinsku Ameriku. Tokom Hladnog rata, ona je mutirala u alat za suzbijanje sovjetskog utjecaja, često uz brutalne posljedice po lokalno stanovništvo.
Trump je, međutim, otišao korak dalje – pretvorio je doktrinu u otvoreno opravdanje za ekonomsku i političku ucjenu. Njegova politika prema Venecueli ne skriva ambiciju: kontrola resursa, prvenstveno nafte, uz korištenje „kineske prijetnje“ kao zgodnog izgovora. Priča o strateškoj sigurnosti ovdje je tek tanak veo za sirovi interes.
Paralele s prošlošću su uznemirujuće jasne. Državni udar u Gvatemali 1954. godine, organiziran uz blagoslov Washingtona radi zaštite korporativnih interesa, ostavio je desetine hiljada mrtvih i trajno destabiliziranu državu. Danas se Venecuela suočava s istom logikom, samo u modernijem pakovanju.
Dvostruki standardi velikih sila
Zapad često ponavlja mantru da „svaka država ima pravo birati svoje saveze“, posebno kada je riječ o Ukrajini. Međutim, ta logika prestaje vrijediti čim se primijeni na zapadnu hemisferu. Ideja da bi neka latinoamerička država mogla razviti vojnu saradnju s Kinom ili Rusijom i dalje se u Washingtonu doživljava kao casus belli.
Ta realnost razotkriva suštinu međunarodnih odnosa: sfere utjecaja postoje, ali ih priznaju samo oni koji ih posjeduju. Razlika je u tome kako se njima upravlja – tiho i diplomatski ili bahato i prijeteći.
Grenland, Kanada i samodestrukcija savezništava
Ako je politika prema Venecueli cinična, Trumpova retorika o Grenlandu i Kanadi graniči s farsom. Otvorena razmišljanja o aneksiji teritorija bliskih saveznika ne samo da potkopavaju NATO, već razotkrivaju duboko nerazumijevanje savremenog svijeta.
Rusija je izgubila gotovo sav utjecaj u Ukrajini nakon aneksije Krima. Kina je, agresivnim potezima u Južnom kineskom moru, gurnula susjede u zagrljaj SAD-a. Trump, paradoksalno, ide istim putem – samo što bi posljedice ovog puta mogle pogoditi samu Ameriku.
Danski zvaničnici nisu pretjerivali kada su upozorili da bi aneksija Grenlanda bila kraj NATO-a. Savezništva se ne održavaju prijetnjama, već povjerenjem.
Kina već pobjeđuje – bez ispaljenog metka
Američki ekonomski utjecaj u Latinskoj Americi već je u padu. Kina je postala glavni trgovinski partner mnogih zemalja regije, nudeći investicije bez ideoloških ultimatuma. Trumpov pristup, zasnovan na pritisku i ucjenama, samo ubrzava taj proces.
Svaki pokušaj da se zemlje nasilno „odvoje“ od Kine mogao bi izazvati kontraefekat – dodatno učvršćivanje njihovih veza s Pekingom i konačno slabljenje američke pozicije u vlastitom dvorištu.
Imperijalna retorika u svijetu koji je prerastao imperije
Posebno zabrinjava diplomatski ton Trumpove administracije. Dok su i ruski i kineski zvaničnici često optuživani za aroganciju, čak se i u tom kontekstu ističu izjave ljudi poput Stephena Millera, koji otvoreno njeguje imperijalni pogled na svijet.
Problem za Trumpa je jednostavan: svijet se promijenio. Imperije više ne propadaju zbog vanjskih neprijatelja, već zbog vlastite iluzije moći. Ako se nastavi ovim putem, Trump neće obnoviti američku dominaciju – ubrzat će njeno trošenje.
