Tuga koja staje na entitetskoj liniji: Kako je Bosna i Hercegovina izgubila i minimum zajedničke ljudskosti
Kada država nije u stanju da se ujedini ni u trenucima najveće tragedije, onda problem odavno nije politički. Problem je moralni.
Bosna i Hercegovina posljednjih godina sve češće pokazuje da se ni smrt više ne doživljava kao zajednička nesreća. Stradanja građana ne izazivaju jedinstvenu reakciju institucija, već postaju predmet političkih kalkulacija, entitetskih podjela i beskrajnih rasprava o nadležnostima. Tamo gdje bi trebalo postojati samo ljudsko saosjećanje, otvara se prostor za dnevnu politiku.
Posljednja tragedija, u kojoj je u Rusiji poginulo pet bh. planinara, ponovo je razotkrila tu poraznu stvarnost. Dok Vlada Federacije Bosne i Hercegovine priprema odluku o proglašenju Dana žalosti, u Republici Srpskoj takva mogućnost nije ni tema. Kao da životi građana vrijede različito, zavisno od toga iz kojeg dijela zemlje dolaze.
Takav odnos nije samo politička poruka. On govori da je empatija postala administrativna kategorija, ograničena entitetskim granicama. I upravo u tome leži najveći poraz Bosne i Hercegovine.
Posebno zabrinjava činjenica da se na državnom nivou više gotovo niko i ne usuđuje pokrenuti inicijativu za proglašenje Dana žalosti. Ne zato što tragedije nisu dovoljno velike, nego zato što se unaprijed računa na blokade i političke sukobe. Umjesto da institucije pokušaju izvršiti svoju moralnu obavezu, one odustaju prije nego što rasprava uopće počne.
Takva praksa nije nastala jučer. Nakon požara u Domu za stare i nemoćne osobe u Tuzli, u kojem je poginulo jedanaest ljudi, pokušaj da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine proglasi Dan žalosti završio je političkom blokadom. Umjesto da taj događaj postane upozorenje koliko je takav odnos neprihvatljiv, pretvoren je u presedan koji je kasnije postao pravilo.
Od tada se tragedije uglavnom obilježavaju odvojeno. Svaki entitet tuguje za "svojima", dok država ostaje nijemi posmatrač. Time se šalje opasna poruka da zajednički prostor postoji samo kada treba voditi političke sukobe, ali ne i kada treba pokazati solidarnost.
Naravno, pitanje Dana žalosti formalno otvara i pravne rasprave o nadležnostima. Međutim, nijedan ustav niti zakon ne može biti izgovor za odsustvo elementarne ljudskosti. Ako politički predstavnici nisu spremni makar simbolično pokazati poštovanje prema poginulim građanima Bosne i Hercegovine, onda problem nije u propisima nego u njima samima.
Još je poraznije što je društvo počelo prihvatati takvo stanje kao normalno. Blokade više ne izazivaju ozbiljne reakcije javnosti, a izostanak zajedničkog Dana žalosti gotovo da nikoga ne iznenađuje. Kao da smo se navikli da živimo u zemlji u kojoj se i bol dijeli prema političkim mapama.
Dan žalosti nikome neće vratiti izgubljene živote. On ne mijenja činjenice niti umanjuje bol porodica. Ali predstavlja minimum poštovanja koje država duguje svojim građanima. To je simbol zajedništva u trenutku kada su podjele najmanje važne.
Kada ni taj minimum više nije moguć, onda Bosna i Hercegovina ne gubi samo sposobnost političkog dogovora. Gubi osjećaj zajedničke odgovornosti, solidarnosti i humanosti.
A društvo koje više ne može zajedno tugovati, teško će sutra zajedno graditi bilo kakvu zajedničku budućnost.
