U potrazi za dnom: Bosna i Hercegovina kao laboratorij za kriminal i nepravdu

Negdje, među sivim obroncima svakodnevnog haosa, Bosna i Hercegovina je izgubila svoje lice.

Nekada domovina ljudi sa stavom, sada je postala laboratorij u kojem politički lešinari i kriminalni virtuozi izvode svoje ogavne eksperimente na narodu. Kuda god zagrebete, ma šta pokušali otkriti, naići ćete na jedan te isti mulj: kriminal. On nije više skriven; on se više ne skriva. Naprotiv, kriminal se u ovoj zemlji slavi, a njegovi akteri paradiraju s osmijehom, dok iza njih ostaju sprženi životi, opljačkane institucije i razvaljena država.

Nepotizam kao vladar u sjeni

Kada bismo pokušali naći simbol našeg društva, to ne bi bio zmaj ni ljiljan, već ispružena ruka rođaka, prijatelja ili partijskog druga. Nepotizam, taj rak koji metastazira u svakoj pori državnog aparata, postao je mjerilo uspjeha. Nije važno koliko si sposoban; važno je kome si blizak. Sudovi, škole, bolnice – sve što bi trebalo biti temelj društva sada je postalo poligon za "uhljebe". Oni s pravim prezimenom ili poznanstvom, bez imalo stida, sjede na pozicijama na kojima odlučuju o našim sudbinama, dok sposobni odlaze u Njemačku, Irsku ili na bilo koje drugo mjesto gdje čovjek vrijedi više od partijske knjižice.

Ovakva Bosna i Hercegovina nije samo zemlja; ona je užasan spektakl – krvavi cirkus u kojem nema heroja, a samo politički klaunovi i kriminalci donose pravdu. Šta je ona danas? Stigmatizirana stvarnost prepunih kafana i opuštenih pogleda, dok su srži nacije prodate na aukciji najprljavijih ponuda. Da, ovo je zemlja gdje su političari prešli granicu imbecilnosti i preskočili prag stida. Ovdje više ne postoji ni najmanja sumnja u to da je kriminal odavno postao norma, dok su politički zločinci ujedno i novodobni bogovi, jer oni ne samo da upravljaju našim životima – oni nam više ne daju ni pravo da ih prozivamo.

Ali, možda još strašniji fenomen od same korupcije jeste narod. Da, vi koji ovo čitate – svi smo dio problema. Više nije dovoljno slegnuti ramenima i reći: "Šta da radimo?" Sve je točno pred našim očima. Političari nam se otvoreno smiju dok pred kamerama govore o milijardama koje nikada nećemo vidjeti, dok istovremeno putevi propadaju, bolnice se ruše, a škole rade bez grijanja. Ipak, umjesto da se pobunimo, mi se povlačimo. Kao da se ovo sve događa nekome drugome, negdje drugdje. Kao da su naši životi već prodani na nekoj nevidljivoj pijaci, a mi smo samo tihi posmatrači vlastite propasti.

Nova era političke bahatosti

Najgore od svega je to što se političari više ne trude ni sakriti svoje prljave igre. Oni lopovluk ne negiraju – oni ga preusmjeravaju. Kada ih uhvatite s rukama u vašim džepovima, oni vam pokažu prstom na "neprijatelja". Taj neprijatelj može biti opozicija, drugi narod, Evropska unija, pa čak i sam narod. I to prolazi. Jer, ko će ih kazniti? Sudovi koje su korumpirali? Policija koju su politizirali? Narod koji je izgubio vjeru u bilo kakvu pravdu?

Nepotizam: Nema mjesta za hrabre, samo za svoje

Nepotizam je postao stvarnost, a korupcija najprofitabilnija industrija u zemlji. Ako nisi u stranci, ako nisi član neke od političkih sekta, nemoj ni pomišljati da napreduješ. Državne pozicije, upravna vijeća, direkcije, svi ti vitalni sektori za razvoj zemlje – sve je to mjesto za rođake, prijatelje, kumove i partijske vođe. Da, stranci možda ne vjeruju, ali ovdje, u Bosni, nepotizam nije ni grijeh ni sramota – to je vrlina, to je kapital. Za one koji nemaju "pravo" prezime, nema mjesta. Ovdje su ti ljudi samo topovsko meso koje trpi, dok se u sjeni političkih igara događa najteža pljačka. Sposobni ljudi nemaju šanse. Ne možeš postati ministar zdravstva ako nisi kum nekoj moćnoj osobi. Ne možeš postati direktor škole ako nisi u pravoj stranci. I to se smatra normalnim! Kultura u kojoj su zapošljavanja na temelju prijateljstva i rodbinskih veza postala jedini put do uspjeha stvorila je generaciju onih koji ne znaju što je kompetencija, ni etika, ni odgovornost. Oni ne dolaze iz svijeta sposobnosti, već iz svijeta stranačkih pripadnosti i osobnih interesa. I tako, Bosna se sve više pretvara u močvaru – u kojoj se moćni i bogati topimo, a mi siromašni i obespravljeni ostajemo na margini, gledajući kako rijeka državnog novca prolazi pored nas.

Odbacivanje odgovornosti i prebacivanje krivice: Politika koja ne prestaje

Zamislite ovo: kriminalna organizacija na visokom nivou postavlja svoje agente na političke pozicije, i dok im stižu optužbe, oni umjesto da se povuku, prebacuju lopticu. “Nije to naša greška, kriv je neko drugi.” Svaka politička afera u ovoj zemlji završava političkom igrom u kojoj niko nije odgovoran. Imate novac, imate moć – imate zaštitu. A narod? Oni su tu samo da čuju još jedno obećanje koje nikada neće biti ispunjeno. "Mi ćemo napraviti bolje, mi ćemo ukinuti korupciju", govore oni, dok im oči sjaje od straha da ih neko ne uhvati u vlastitom zločinu. Svaka optužba završava bez posljedica, a akteri koji je izazivaju vode nas u još veći ponor. Oni koji su nas pokrali u prošloj vlasti sada prebacuju odgovornost na one koji su došli nakon njih, a mi kao narod – umorni, obespravljeni i poraženi – vjerujemo im. Na kraju, nema nikakvog odgovora, nema nikakvog trenutka istine. Svi oni, kroz smijeh i laži, nastavljaju zlostavljati narod i ovu zemlju, ali to je njihova svakodnevica.

Zemlja gdje se stid više ne poznaje

Stid je nestao. On je izbrisan iz političkog rječnika. Danas se ne stide oni koji pljačkaju, već oni koji ukazuju na pljačku. Kada kriminal izađe na vidjelo, akteri umjesto odgovornosti nude spinove, izgovore i manipulacije. "Šta je tu sporno?", pitaju, dok se milijarde iz budžeta pretaču u njihove privatne džepove. I dok se djeca liječe putem SMS poruka, oni kupuju luksuzne stanove, limuzine i vile na egzotičnim destinacijama.

Kako prepoznati kraj ove patetične drame u kojoj živimo? Možda se nikad neće ni desiti. Ovdje nema stida, a što je još strašnije, ti političari i kriminalci se ne boje ničega. Vlast koja se ne stidi, vlast koja ne odgovara, vlast koja čini sve samo da bi sačuvala vlastiti interes, a ne interes ove zemlje – to je Bosna. Dok građani ove zemlje umiru od gladi, bolesti i beznade, vlast se smije u našim licima, svi zaštićeni zakonima koje sami donose. I dok sve ovo nestaje u šuplje obećanje, mi, tišina, slušamo. I šutimo. Kraj? On je već odavno došao. Samo se ne zna gdje.

Ovo nije apel; ovo je vapaj. Ovo je poziv da se narod probudi iz hipnotičkog sna i suoči s realnošću. Bosna i Hercegovina nije samo politički problem; ona je moralna tragedija. Ali ta tragedija nije pisana na papiru – ona se događa pred našim očima. Svaka ukradena marka, svaki politički gaf i svaka nemoralna odluka ostavlja trajne ožiljke na našem društvu.

Narod koji ne ustane kada mu otimaju, taj narod neće imati šta braniti. Vrijeme je da se pogledamo u ogledalo i zapitamo: jesmo li spremni predati svoju sudbinu šačici kriminalaca ili ćemo se boriti za ono malo dostojanstva što nam je ostalo?

Jer, ako ne stanemo sada, onda više nema koga kriviti osim nas samih !!!