Bosna i Hercegovina je već tri decenije taoc političkog jada i moralnog ništavila koje vodi javna preduzeća. Umjesto da budu stub razvoja i dokaz državotvornosti, javne kompanije pretvorene su u stranačke bankomate, kadrovske poligone i bojišta za privatne ratove političko-poslovnih elita. Najnoviji primjer – Elektroprivreda BiH – pokazuje da partitokratska hobotnica ne samo da jede resurse, nego uništava i samu ideju zajedničkog dobra.
Monopol koji posluje s minusom
U prvoj polovini 2025. godine, Elektroprivreda BiH – kompanija koja ima monopol, koja svakog mjeseca ubire račune od građana – ostvarila je gubitak od 45 miliona KM. Godinu ranije minus je bio 57 miliona, a 2023. gubitak je dosegao gotovo trećinu milijarde. Dakle, firma koja bi trebala donositi profit postala je mašina za uništavanje kapitala. Ako ovim tempom nastave, uprava koju je imenovala Trojka sa svojim političkim prirepcima do kraja mandata zakucat će kumulativni gubitak od pola milijarde KM.
To nije samo ekonomski krah – to je čin nacionalnog samoubistva.
Kadrovski cirkus
Na čelu kompanije je Sanel Buljubašić, bivši direktor komunalnog preduzeća u Srebrenici. Ono što je nekad bilo pitanje kanalizacije i vodovoda, danas je, zahvaljujući partijskoj alhemiji, postalo upravljanje elektroenergetskim gigantom. Rezultat: milijonski minusi, uz utješnu izjavu da "struja neće poskupljivati svaka tri mjeseca".
Nadzorni odbor predvodi Vedran Kaser, kadar SDP-a, diplomac s privatnog univerziteta Slobomir, nekadašnji kompjuterski majstor u agenciji za nekretnine. U zemlji gdje hiljade inženjera i stručnjaka trunu na birou rada ili u dijaspori, upravo takvi likovi postaju strateški vizionari energetskog sektora. Ako je to “intelektualni plafon” SDP-a, jasno je zašto BiH tone u spiralu mediokritetstva.
Ekonomske poslove kompanije vodi Sanela Jurišić – do jučer organizatorica đačkih ekskurzija i maturalnih putovanja. Neko ko je donedavno kalkulisao hoće li roditelji na vrijeme uplatiti autobus za Neum, danas odlučuje o milionima i strateškim investicijama. A ekonomisti sa državnih fakulteta – i oni iz dijaspore sa svjetskim iskustvom – ostaju izvan sistema, jer nisu dio partijske mreže.
U menadžmentu sjedi i Nevad Ikanović, svojevremeno smijenjen zbog nečinjenja u restrukturiranju rudnika. Njegova “strategija” svodi se na savjet građanima da gase svjetla u sobama – kao da će se stotine miliona izgubljenih zbog korupcije i nesposobnosti nadoknaditi životom u polumraku.
Partitokratska matrica bez kraja
Ovo nije priča o jednoj upravi ili jednom preduzeću. To je obrazac koji vlada svim javnim resursima: od željeznica i šuma, do rudnika i telekoma. Partije decenijama nameću kadrove oblikovane ne da budu sposobni, nego da budu poslušni. Njihova nesposobnost nije slučajnost – to je sistemski dizajnirana lojalnost.
Svaka nova vlast, umjesto da prekine praksu, nastavlja je, samo s novim dresovima i novim imenima. Tako se krade ne samo novac, nego i povjerenje u ideju zajedničkog dobra. Građanima se poručuje da ništa zajedničko ne vrijedi, da se računa samo privatno i da je jedini izlaz – odlazak iz zemlje.
Nasilje nad budućnošću
Gubici Elektroprivrede nisu samo brojke. Oni su simbol nasilja nad budućnošću, nad mladima koji bi mogli graditi ovu zemlju. Oni su dokaz da partitokratski vampirizam ne ubija samo resurse, nego i nadu.
Političke elite su odavno savladale tehnologiju vladanja kroz iscrpljivanje i beznađe: nije im cilj da pobijede ogromnom većinom, nego da ubiju volju građana da uopće vjeruju u promjenu. Dok narod tone u apatiju i odlazi preko granice, partijski komesari dijele fotelje i resurse kao privatni plijen.
Pitanje koje boli
Zato danas pitanje više nije hoće li se Elektroprivreda izvući iz minusa. Pravo pitanje glasi: može li se društvo koje je pristalo na ovakav model vladanja ikada probuditi?
Jer gori od krađe i nesposobnosti je zločin protiv potencijala – kada sistem guši sposobne i nagrađuje prosječne poslušnike. To je najgora devastacija: spora, trajna i smrtonosna.