Bosna i Hercegovina je danas još jednom osjetila hladnoću nepravde, bešćutnosti i moralnog posrnuća.
Na Dušni dan, u Grabovini kod Čapljine, na svetom tlu gdje bi trebala stajati tišina molitve i sjećanja na mrtve, otkriveno je spomen-obilježje čovjeku koji je pravosnažno osuđen za ratne zločine – Slobodanu Praljku. Da, istom onom Praljku koji je pred očima svijeta, u sudnici Haškog tribunala, popio otrov nakon što je čuo presudu kojom ga historija neumoljivo svrstava među najgore zločince Evrope nakon nacističkog poraza 1945. godine.
Spomenik mu je, bez imalo stida, otkriven u mjesnom groblju, uz prisustvo lokalnih dužnosnika, predstavnika Crkve i okupljenih građana koji su u tom činu pronašli “ponos”, “sjećanje” i “zahvalnost”. U stvarnosti – to je bila proslava zločina. Manifestacija negiranja istine, vrijeđanja žrtava i rušenja temelja pravne države.
Jer ono što se danas dogodilo u Čapljini nije puki lokalni incident. To je institucionalna i moralna sramota – dokaz da u dijelovima Bosne i Hercegovine još uvijek živi ideologija koja je stvorila logore, sprovodila etnička čišćenja, rušila mostove i gasila živote hiljada nevinih ljudi.
Katolička crkva, koja bi trebala biti stub pomirenja i moralnog zaklona, danas je – očito svjesno – stala uz veličanje čovjeka koji je osuđen za zločine protiv čovječnosti. Umjesto molitve za žrtve, poslala je poruku podrške zločincu. Umjesto oprosta – poruku prkosa. I dok biskupi šute, njihovi svećenici blagosiljaju kamen pod kojim se krije sramota jedne epohe.
Sanel Kajan, zastupnik Demokratske fronte u Parlamentu Federacije BiH, reagovao je oštro, ali istinito: “U Čapljini se danas slavi zločin. Pod neustavnom zastavom i nelegalnim grbom, uz otkrivanje spomenika čovjeku koji je osuđen za najteže zločine.”
I to nije metafora. To je tačno ono što se dogodilo – organizovana proslava presuđenog ratnog zločinca, pod simbolima paradržave Herceg-Bosne koja je i stvorila te zločine.
Kajan je podsjetio da član 145a Krivičnog zakona BiH jasno propisuje kaznu od najmanje tri godine zatvora za svakoga ko dodjeljuje priznanja, nagrade ili spomenike osobama osuđenim za genocid, ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti. Dakle, današnja ceremonija u Grabovini nije samo moralno dno – to je otvoreno kršenje zakona. No, pitanje koje odzvanja Bosnom nije “šta kaže zakon”, nego “gdje su oni koji bi ga trebali provoditi?”.
Tužilaštvo BiH? Tišina.
MUP HNK? Tišina.
OHR? Ni riječi.
Delegacija EU? Zabrinuta šutnja i diplomatske floskule o “potrebi pomirenja”.
Ali pomirenja nema bez istine. Nema ga dok se zločin slavljenjem pretvara u “heroizam”. Nema ga dok se ratni zločinci pretvaraju u “branitelje”, a žrtve u “smetnju”. I dok institucije šute, Evropa koja se kune u svoje antifašističke korijene gleda kako se u srcu kontinenta, u zemlji koju navodno vodi ka integracijama, otvara spomenik čovjeku čije ime nosi mrlju masovnih progona, logora i granata ispaljenih na Mostar.
Bosna i Hercegovina danas nije ponižena samo zbog tog spomenika. Ona je ponižena zbog tišine – zbog toga što se zločin može ponovo slaviti, a da niko ne odgovara. Grabovina je danas postala simbol nepravde. Spomenik Praljku – simbol poraza države. A šutnja institucija – dokaz da su neki još uvijek zarobljeni u prošlosti u kojoj zločin ima lice “junaka”.
Ako se ništa ne dogodi nakon ovog dana, ako Tužilaštvo i vlasti ostanu nijeme – onda neka Bosna i Hercegovina zna: danas se u Čapljini nije samo otkrio spomenik Slobodanu Praljku. Danas je zakopana pravda.
