Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je odluku kojom je u potpunosti usvojio apelaciju Ramiza Džaferovića, bivšeg direktora Razvojne banke FBiH, u vezi sa dešavanjima starim skoro 13 godina.
Ovaj slučaj se odnosi na kontroverznu sjednicu Skupštine Razvojne banke FBiH održanu 22. novembra 2012. godine, na kojoj je Džaferović iznio niz informacija o pritiscima i pokušajima ucjene od strane pojedinih članova tadašnje Vlade FBiH.
Tokom sjednice, Džaferović je detaljno opisao kako su na njega vršeni pritisci da odobri određene kredite i druge finansijske transakcije, uključujući i odobravanje 5 miliona KM za Lijanoviće, kao i kupovinu zgrade firme Importanea u vrijednosti od 20 miliona KM, uz posebnu pogodbu od 2 miliona KM. Pored toga, istakao je i zahtjev da se odobri kredit Selimoviću u iznosu od 20 miliona KM i reprogram od 10 miliona KM. Sve ove tvrdnje, prema njegovim riječima, dokumentovane su i postoje materijalni dokazi u arhivi banke, koju je Džaferović opisao i kao “špijunsku organizaciju”.
Tadašnji ministar za izbjeglice i raseljena lica FBiH, Adil Osmanović (član SDA), reagovao je podnošenjem tužbe za klevetu protiv Džaferovića, što je pokrenulo dugotrajan sudski proces koji je trajao više od decenije. Prvobitno je Općinski sud Sarajevo 2014. odbio Osmanovićevu tužbu, no Kantonalni sud Sarajevo je 2019. tu odluku poništio i vratio predmet na ponovno odlučivanje. Nakon toga, Općinski sud je 2020. opet potvrdio prvostepenu odluku, dok je Vrhovni sud FBiH odbio zahtjev Džaferovića za reviziju.
U konačnici, Ustavni sud BiH je odlučio da je nesporno da se radi o javnim ličnostima – kako apelant, tako i tužilac su političari – te da su izneseni navodi tokom debate o pitanjima od javnog interesa u okviru Skupštine Razvojne banke. Sud je naglasio da, bez obzira na formalni dnevni red sjednice, činjenica da je riječ o javnom izlaganju u kontekstu finansijske institucije znači da se radi o izražavanju koje zaslužuje posebnu zaštitu.
Ustavni sud je zaključio da u ovom slučaju nije uspostavljena pravična ravnoteža između prava Džaferovića na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i tužioca na zaštitu ugleda iz člana 8. iste konvencije. Stoga je Sud utvrdio da je došlo do kršenja slobode izražavanja iz člana II/3.h) Ustava BiH i člana 10. Evropske konvencije, te je predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje.
Odluka Ustavnog suda predstavlja važan presedan za zaštitu prava javnih funkcionera i zaposlenih u institucijama da u okviru svojih dužnosti javno iznose informacije od javnog značaja, bez straha od sankcija ili političkih pritisaka. Pored toga, ova odluka naglašava važnost slobode izražavanja u demokratskim procesima i transparentnosti javnih institucija u Bosni i Hercegovini.
