Proširenje Svjetskog prvenstva na 48 reprezentacija trebalo je donijeti više prilika manjim nogometnim nacijama i učiniti najvažnije svjetsko takmičenje još globalnijim. Iako je cilj u velikoj mjeri ostvaren, prvi utisci s turnira pokazuju da novi sistem takmičenja otvara i brojna pitanja o njegovoj sportskoj logici.
Za razliku od prethodnih izdanja Mundijala, gdje je gotovo svako posljednje kolo grupne faze donosilo dramatične rasplete, ovog puta mnoge reprezentacije u završnici grupne faze ulaze s mnogo manje pritiska. Razlog je jednostavan – plasman u nokaut fazu više nije rezervisan samo za dvije najbolje ekipe iz svake grupe, već prolaz može izboriti i veliki broj trećeplasiranih selekcija.
Takav model značajno mijenja pristup utakmicama. Umjesto da od prve minute jure pobjedu, pojedini selektori imaju prostora za oprezniju taktiku, čuvanje rezultata ili kalkulisanje u skladu s razvojem situacije u drugim grupama. U pojedinim slučajevima i minimalan učinak dovoljan je za nastavak takmičenja, što smanjuje rizik koji su ekipe ranije morale preuzimati.
Posebnu pažnju izaziva mogućnost da određeni rezultati odgovaraju objema ekipama u direktnom duelu. Kada obje reprezentacije znaju da ih neriješen ishod vodi među 32 najbolje selekcije svijeta, prirodno se postavlja pitanje koliko će biti spremne rizikovati i igrati otvoren nogomet.
Novi sistem donio je još jednu zanimljivu okolnost. Kostur nokaut faze više nije potpuno jednostavan, pa pojedine reprezentacije mogu procijeniti da im određena pozicija u grupi donosi povoljnijeg protivnika u nastavku takmičenja. Time se otvara prostor za strateško razmišljanje koje ranije nije bilo toliko izraženo.
Dodatni faktor predstavlja raspored utakmica. Ekipe koje svoje mečeve igraju kasnije često imaju više informacija od rivala koji su već završili nastupe. Poznati rezultati iz drugih grupa mogu utjecati na izbor taktike, intenzitet igre ili procjenu koliko je golova potrebno postići ili sačuvati.
Sve to ne znači da će reprezentacije svjesno izbjegavati pobjede, ali pokazuje da novi format ostavlja više prostora za računicu nego što je to bio slučaj na prethodnim svjetskim prvenstvima.
S druge strane, proširenje takmičenja donijelo je i brojne pozitivne efekte. Veći broj država dobio je priliku nastupiti na najvećoj nogometnoj sceni, a navijači širom svijeta imaju priliku gledati reprezentacije koje se ranije teško ili nikako nisu uspijevale kvalificirati na završni turnir.
Prve sedmice Mundijala pokazale su da je FIFA uspjela proširiti globalni karakter takmičenja, ali i da će vjerovatno morati pažljivo analizirati efekte novog sistema. Hoće li buduća prvenstva zadržati isti format ili će uslijediti određene korekcije, ostaje otvoreno pitanje, ali je već sada jasno da se rasprava o sportskoj pravednosti i konkurentnosti tek zahuktava.
