Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je iznio svoje viđenje odnosa sa Miloradom Dodikom, predsjednikom SNSD-a, naglašavajući da se njih dvojica u posljednje vrijeme “rjeđe viđaju”.
Ova izjava, iako na prvi pogled jednostavna, otvara prostor za dublju analizu političke strategije Beograda u odnosu na entitet Republiku Srpsku i šire regionalne odnose.
Vučić je istakao da iako se ne slažu u svemu, između njega i Dodika postoji dogovor o izbjegavanju javnih sukoba i svađa. “To je odnos slobodnih ljudi, ljudi koji ne moraju uvijek isto da misle, ali koji se poštuju”, naglasio je predsjednik Srbije u razgovoru za FTV. Ova tvrdnja odražava diplomatski pristup koji Beograd već godinama njeguje prema svojim političkim partnerima u regionu – balans između principa i pragmatizma.
Posebno je zanimljiva Vučićeva refleksija na sankcije koje je SAD ukinuo Miloradu Dodiku. Predsjednik Srbije otvoreno kaže da ne smatra da je bilo ko zaslužio sankcije te kritikuje upotrebu takvih instrumenata u međunarodnoj politici. Njegova izjava: “Mislimo da je to jezik koji ne odgovara modernom dobu razgovora, diplomatskih rješenja”, može se čitati i kao suptilna kritika zapadnog pristupa sankcijama, ali i kao signal podrške stabilnosti političkog establišmenta u RS-u.
Vučić posebno naglašava Dejtonski sporazum i njegovu primjenu, ističući da oni koji se najviše pozivaju na Dejton često i podstiču njegovu eroziju. “Sada bi neko mogao da kaže ‘pa i ti to i radiš, Vučiću, puna su ti usta Dejtonskog sporazuma’. Ja ću da kažem samo mi pokažite kada sam ga srušio”, rekao je predsjednik Srbije, naglašavajući da političke inicijative koje podržava, poput Zakona o paralelnim vezama Srbije i RS-a, u potpunosti poštuju okvir sporazuma.
Ove izjave izazvale su različite reakcije u političkim krugovima, a bivši portparol SNSD-a Rajko Vasić reagovao je na svoj karakterističan, sarkastičan način. Njegov komentar na Twitteru: “Spao da se žali na muslimanskoj Federalnoj TV. Nisi dorastao srpskoj borbi”, kao i dodatni tvit o razgovorima sa Šmitom, odražavaju unutrašnje tenzije u političkom taboru Dodika i pokazuju kako se pojedini akteri oslanjaju na humor i ironiju da bi ukazali na slabosti svojih protivnika.
Analitički posmatrano, Vučićeva izjava predstavlja balansiranje između očuvanja uticaja Srbije u RS-u i izbjegavanja direktnog konflikta sa međunarodnim faktorima. Održavanje partnerskog, ali ne uvijek saglasnog odnosa sa Dodikom, signalizira želju za političkom stabilnošću u regionu dok se istovremeno pozicionira kao zaštitnik interesa srpskog naroda unutar okvirnog međunarodnog prava.
U konačnici, ovo nije samo priča o Vučiću i Dodiku – riječ je o sofisticiranoj igri politike, gdje se balansira između savezništva, međunarodnih pritisaka i unutrašnjih očekivanja. Kako će se ova dinamika razvijati u narednim mjesecima, pokazaće sposobnost političkih lidera da kombinuju diplomatsku fleksibilnost sa jasno definisanim nacionalnim interesima.
