Postoje političke stranke koje nakon gubitka lidera traže novo rukovodstvo, organizuju unutarstranačke izbore, otvaraju prostor mladim kadrovima i pokušavaju dokazati da nisu vezane za jednog čovjeka.
A postoje i one u kojima se rješenje pronađe za porodičnim stolom.
Nakon što je Miloradu Dodiku zabranjena kandidatura za bilo koju funkciju, nije prošlo mnogo vremena da postane jasno kako politička priča nije završena. Samo se mijenja glavni glumac.
Na scenu stupa Igor Dodik.
Sin dugogodišnjeg lidera SNSD-a bit će nosilac liste za Narodnu skupštinu Republike Srpske u Izbornoj jedinici 3, čime prvi put zvanično ulazi u izbornu utakmicu. Neko će reći da je riječ o početku političke karijere. Drugi će primijetiti da je riječ o nastavku iste politike pod novim imenom.
Jer prezime ostaje isto.
Milorad Dodik nije pokušao predstaviti ovaj potez kao rezultat nekakvog demokratskog procesa ili unutarstranačkog nadmetanja. Naprotiv. Otvoreno je poručio da je upravo on birao kandidate i insistirao na njima.
Drugim riječima – nije narod birao buduće kandidate. Prvo ih je birao Milorad.
To možda najbolje opisuje način funkcionisanja SNSD-a posljednjih dvadeset godina. Stranka je toliko poistovjećena sa svojim predsjednikom da je danas gotovo nemoguće povući granicu između partije, institucija i porodice.
Zato ni ulazak Igora Dodika nije dočekan kao iznenađenje.
Iznenađenje bi, zapravo, bilo da se pojavio neko ko se ne preziva Dodik.
Naravno, politički analitičari će govoriti o "kontrolisanoj tranziciji", "očuvanju kontinuiteta" i "postepenom uvođenju nove generacije". Narod bi to vjerovatno jednostavnije opisao.
"S koljena na koljeno."
I zaista, teško je izbjeći taj utisak.
U demokratskim društvima političke funkcije bi trebale biti rezultat rada, programa i povjerenja građana.
Na Balkanu se povremeno stiče utisak da je dovoljno imati odgovarajuće prezime.
Ne moraš objašnjavati šta planiraš.
Ne moraš predstavljati viziju.
Dovoljno je da te predstave.
Ovaj potez otvara i jedno mnogo ozbiljnije pitanje.
Šta zapravo znači zabrana kandidature jednom političaru ako njegova politička moć ostaje netaknuta?
Ako čovjek ne može biti kandidat, ali može odlučiti ko će biti kandidat...
Ako ne može sjediti u kabinetu, ali može odlučivati ko će sjediti...
Ako ne može formalno biti na vlasti, ali neformalno ostaje centar svih odluka...
Onda se postavlja pitanje koliko se zaista promijenilo. Odgovor je prilično jednostavan. Promijenila se fotografija na plakatu. Sve ostalo ostaje isto.
Posebnu pažnju izaziva i očekivanje da će se u kampanju ponovo aktivnije uključiti Gorica Dodik.
Njena višemjesečna tišina bila je toliko neuobičajena da su pojedini korisnici društvenih mreža vjerovatno pomislili da im algoritam ne radi kako treba.
Jer kada Gorica ne objavljuje statuse nekoliko sedmica, internet djeluje gotovo mirnije.
Ali izbori su blizu.
A izbori traže disciplinu.
Dok Igor bude obilazio birače, rukovao se i govorio o ekonomiji, razvoju i patriotizmu, teško je očekivati da će društvene mreže ostati bez dobro poznatih verbalnih rafala.
Neko dijeli letke. Neko organizuje tribine. A neko vodi političke bitke tastaturom.
Porodica Dodik očigledno ima podjelu poslova. Jedni izlaze na listu. Drugi izlaze na Facebook. Treći odgovaraju svima koji misle drugačije. Ako ništa drugo, efikasnost im se ne može osporiti. Zanimljivo je i to što na ovim izborima nijedan član porodice neće biti kandidat za predsjednika Republike Srpske ili člana Predsjedništva BiH.
Na prvi pogled djeluje kao korak unazad.
Na drugi pogled izgleda kao pažljivo odigrana partija šaha.
Jer parlament je odlična pozornica za političko odrastanje. Ako Igor osvoji mandat, naredne četiri godine mogu poslužiti kao period u kojem će se od "sin predsjednika stranke" pretvoriti u "iskusnog političara".
A onda će, sasvim prirodno, doći pitanje:
Zašto ne bi bio kandidat za predsjednika?
Upravo tako nastaju političke dinastije.
Ne preko noći.
Već korak po korak.
Mandat po mandat.
Funkcija po funkcija.
U cijeloj priči možda je najzanimljivije to što se više gotovo niko i ne pretvara da je riječ o slučajnosti. Nekada su političari barem pokušavali uvjeriti javnost da su njihova djeca slučajno sposobna, slučajno obrazovana i slučajno izabrana baš u trenutku kada se roditelji povlače.
Danas se više ni to ne krije.
Poruka glasi:
"Da, moj je izbor. I šta ćete sada?"
To možda i jeste najiskrenija rečenica u cijeloj priči. Jer jasno pokazuje kako funkcioniše sistem u kojem jedan čovjek decenijama odlučuje o gotovo svemu – od kandidatskih lista do političkih karijera.
Na kraju će, naravno, konačnu riječ imati birači. Oni će odlučiti da li žele novu političku generaciju ili samo novo lice iste političke porodice.
Ali jedno je već sada jasno.
Zabrana kandidature Miloradu Dodiku nije označila kraj njegovog političkog utjecaja.
Ona je samo pokazala da je u njegovom političkom projektu funkcija prolazna, ali prezime ostaje.
