Vlada Federacije Bosne i Hercegovine uskoro će po prvi put emitovati obveznice na stranoj berzi, konkretno na Londonskoj, u iznosu između 300 i 350 miliona eura. Ovaj korak, iako u formalnim okvirima Strategije zaduživanja za 2025. godinu, izaziva brojne sumnje i spekulacije – najviše u vezi s potencijalnom povezanošću ovog zaduženja sa planiranom akvizicijom Telemacha od strane BH Telecoma.
Službeno obrazloženje upućuje na potrebu dopunjavanja budžeta Federacije, no metod kojim se to planira postići otvara niz pitanja. Ako se zaista radi o običnom „krpljenju“ budžetskih rupa, logičan i uobičajen korak bio bi traženje sredstava od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). MMF, iako strog u uslovima, nudi transparentnu podršku državama koje se suočavaju s privremenim nedostatkom budžetskih prihoda, uz jasno propisane mjere fiskalne stabilnosti.
Međutim, Vlada Federacije ovoga puta bira potpuno drugačiji pristup – plasiranje obveznica na međunarodnoj finansijskoj sceni. Takav model zaduženja, iako nije nepoznat, nosi određene prednosti: država zadržava punu kontrolu nad utroškom sredstava, bez nadzora i uslovljavanja, kakva MMF standardno nameće.
U tom kontekstu, sve češće se špekuliše da se iza formalnog zaduženja krije konkretnija ekonomska namjera – omogućavanje finansijske pozadine za preuzimanje Telemacha od strane državnog BH Telecoma. Akvizicija te vrste, posebno kada je riječ o milionskim iznosima, zahtijeva likvidna sredstva, a ne kreditne aranžmane i dugoročna plaćanja „na rate“. Ako država zaista planira ovu poslovnu operaciju putem BH Telecoma, jasno je da bi morala osigurati gotovinu iz budžeta – za što bi upravo ovo zaduženje na Londonskoj berzi moglo poslužiti kao ključni izvor.
Upravo to otvara novo pitanje: da li se javni dug Federacije koristi kao posredni mehanizam za širenje državnih kompanija na tržištu telekomunikacija? Ako je to slučaj, riječ je o ozbiljnom presedanu u kojem se granica između javne potrošnje i tržišnog nadmetanja državnih firmi opasno briše.
No, i pored moguće kontroverze, treba priznati – FBiH je u ekonomski stabilnijoj poziciji u odnosu na entitet Republika Srpska, gdje se zaduživanje često koristi za pokrivanje tekućih troškova i održavanje likvidnosti. Federacija, s druge strane, ima niz profitabilnih javnih firmi – od BH Telecoma do vojno-industrijskog sektora – koje ostvaruju značajne prihode i doprinose budžetu.
U tom svjetlu, korištenje stranog zaduživanja za strateške investicije – ako je to zaista slučaj – moglo bi imati i dugoročne benefite. No, problem ostaje u načinu i vremenu informisanja javnosti: ako je riječ o investiciji u telekomunikacijski sektor, zašto to nije jasno i transparentno saopćeno?
Sumnje dodatno podgrijava i činjenica da su domaće finansijske institucije već maksimalno izložene prema budžetskom korisniku – Federaciji BiH – jer su ograničene zakonskim pragom od 10% ukupne izloženosti prema jednom klijentu. Stoga je jasno da domaće banke ne mogu same pokriti ovaj obim potreba, zbog čega se poseže za međunarodnim tržištima kapitala.
U konačnici, dok vlasti uporno tvrde da je riječ o klasičnoj budžetskoj politici, u pozadini se sve više nazire scenario u kojem se javna sredstva koriste za širenje državnog uticaja na tržištu telekomunikacija. Bilo da je riječ o strateškoj viziji ili prikrivenoj centralizaciji ekonomije, javnost ima pravo znati: zašto se Federacija zadužuje – i za koga zapravo?
