RS ulazi u najveći kredit u svojoj historiji, a građani će kamate plaćati svakog dana
Vlast u entitetu Republika Srpska novo zaduženje od 500 miliona eura pokušava predstaviti kao finansijski i politički trijumf na međunarodnoj sceni. Međutim, iza retorike o “iskoraku na tržištu kapitala” i “velikom povjerenju investitora” krije se znatno manje optimistična realnost – dug koji će građane koštati desetine miliona eura i koji će se godinama vraćati iz budžeta.
Skupa cijena “iskoraka”
Obveznice emitovane na Londonskoj berzi nose kamatnu stopu od 6,25 posto. To znači da će Republika Srpska svake godine samo na kamate izdvajati oko 31,25 miliona eura, odnosno više od 60 miliona KM. Za pet godina, koliko traje rok dospijeća, ukupna kamata iznosit će približno 156 miliona eura, što je dodatni teret na glavnicu od pola milijarde eura.
Prevedeno na svakodnevni nivo, ovaj aranžman znači da će budžet RS-a dnevno gubiti oko 85.000 eura, odnosno oko 170.000 KM – novac koji bi u suprotnom mogao biti usmjeren u obrazovanje, zdravstvo ili infrastrukturu.
Vlast slavi, ekonomija upozorava
Bivša vršiteljica dužnosti predsjednice Republike Srpske Ana Trišić-Babić izjavila je da je plasman obveznica “uspjeh velik kao kuća”, navodeći da investitori ulažu samo u stabilne i odgovorno vođene ekonomije. Takve izjave trebale bi uvjeriti javnost da je riječ o potvrdi povjerenja međunarodnog tržišta u finansije ovog entiteta.
No, u finansijskom svijetu visoka kamata nikada nije znak povjerenja – naprotiv, ona je indikator percepcije rizika. Što je rizik veći, to je prinos koji investitori traže veći. Upravo zato razvijenije i stabilnije ekonomije novac posuđuju po znatno nižim stopama.
Drugim riječima, interes investitora za obveznice RS-a nije nužno znak stabilnosti, već prije svega odraz činjenice da su procijenili da je visoki prinos dovoljan da nadoknadi rizik koji preuzimaju.
Novi dug za stare obaveze
Još važnije pitanje od same kamatne stope jeste – zašto se entitet uopće zadužuje. Prema dostupnim informacijama, oko 300 miliona eura od ovog iznosa bit će iskorišteno za vraćanje ranijih dugova koji dospijevaju na naplatu. To znači da novo zaduženje ne finansira razvojne projekte niti investicije, već služi prvenstveno za zatvaranje starih obaveza.
Takva praksa, poznata kao refinansiranje, sama po sebi nije neuobičajena. Međutim, kada se stari dug vraća novim, i to po višoj cijeni, tada se ne rješava problem, već se samo pomjera u budućnost i dodatno poskupljuje.
Preostalih oko 200 miliona eura ostat će na raspolaganju za druge budžetske potrebe, ali bez jasne strategije o tome kako će taj novac generirati nove prihode ili dugoročni ekonomski rast.
“Velika potražnja” ne znači povjerenje
Zvaničnici RS-a često ističu da je emisija obveznica privukla veliku potražnju investitora. Iako takav podatak zvuči impresivno, na finansijskim tržištima on ne mora značiti povjerenje u ekonomiju. Investitori traže profit, a visoka kamata je upravo ono što ih motivira da ulažu i u rizičnije dužnike.
Zato činjenica da su obveznice prodane ne govori nužno o snazi ekonomije, već o spremnosti tržišta da prihvati veći rizik u zamjenu za veći prinos.
Dugoročne posljedice za javne finansije
Izlazak na međunarodno tržište kapitala može biti važan korak za svaku ekonomiju, ali samo ako je dio dugoročne strategije stabilizacije i razvoja. U suprotnom, on se pretvara u skupo rješenje za kratkoročne budžetske probleme.
U slučaju Republike Srpske, novo zaduženje dolazi u trenutku kada javne finansije već nose značajan teret prethodnih kredita i obaveza. Dodavanje još 500 miliona eura, uz visoku kamatnu stopu, povećava pritisak na buduće budžete i smanjuje prostor za javne investicije i socijalna izdvajanja.
Uspjeh na papiru, teret u stvarnosti
Politički narativ o “istorijskom uspjehu” i “povjerenju međunarodnog tržišta” može kratkoročno ublažiti reakcije javnosti, ali brojke ostaju neumoljive. Građani Republike Srpske narednih pet godina će svakodnevno plaćati cijenu ovog zaduženja, dok će stvarni efekti na ekonomski razvoj ostati upitni.
Zato se cijeli potez, umjesto kao finansijski trijumf, prije može posmatrati kao nužan i skup manevar za izbjegavanje trenutne nelikvidnosti – potez koji vlast pokušava upakovati kao uspjeh, iako će njegove posljedice tek doći na naplatu.
