Američka inflacija i zabrinutost za energiju vrše pritisak na donošenje odluka u Bijeloj kući. U međuvremenu, eskalacija na Bliskom istoku i izraelske akcije komplikuju pregovore s Iranom. Sporazum je još uvijek spreman na papiru, ali ga blokira kombinacija političkih i strateških faktora...
Čini se da su Iran i SAD postigli dogovor koji otvara put pravim pregovorima. Iranci su ga navodno već odobrili, dok Trump želi razmisliti još nekoliko dana. Ali u međuvremenu, dvije zemlje nastavljaju sukobljavati se oružjem, u nizu napada i kontranapada koji pokazuju da se tenzije uopće nisu smirile.
Naime, u Libanu i Somaliji, na pregovore utiče Trumpovo distanciranje od diplomata koji rade u State Departmentu. Ali osim toga, razgovori uvijek ostaju pod Netanyahuovim "Damoklovim mačem": sve dok nastavlja napadati Libanon, bit će teško postići dogovor između Washingtona i Teherana.
U ovim uslovima, jedini koji može voditi Trumpa ka logičnim izborima čini se da je Scott Bessent, sekretar Ministarstva finansija, koji zna koliko inflacija opterećuje američku ekonomiju i američke građane. Čak i novi predsjednik FED-a, Kevin Warsh, ima prioritet smanjenja inflacije. I to će učiniti tako što će više odgovarati finansijskim krugovima nego samom Trumpu.
Naime, Iran i SAD su postigli dogovor o produženju primirja za 60 dana i početku pregovora. Šta to konkretno znači?
Memorandum o razumijevanju o kojem se raspravlja nije sporazum, već početak međusobnog razumijevanja, pozitivan prvi korak, rezultat pritisaka koje je Trump primio s mnogih strana.
Budući da svjetska ekonomija ne može sebi priuštiti da zatvori slavinu za energiju (ili hemijska gnojiva), upozoravajući na posljedice koje bi ova situacija mogla imati čak i na međuizborima. Stranke će imati 60 dana da razgovaraju, na primjer, o iranskom nuklearnom programu, ali to ne znači da će nužno postići dogovor.
Dakle, možemo li to nazvati predugovorom?
Na neki način, da. U stvarnosti, to obavezuje obje zemlje na čin dobre volje, da sjednu za pregovarački stol i vide da li se može postići konačni dogovor. Ali naglašavam, to je obaveza da se sastanu i razgovaraju, ništa više.
Naravno, neki principi će biti objavljeni, ali vrlo općeniti. Mora se pogledati američki interes za inflaciju i Netanyahuova želja da eliminira svaku nuklearnu prijetnju koja bi mogla doći iz Irana. Pitanje o kojem će biti riječi kasnije.
Američka vojska obara iranske dronove i napada kontrolni centar u Bandar Abbasu, dok Pasdaran cilja američku bazu i četiri broda koji pokušavaju proći kroz Hormuški moreuz. Kuvajt također tvrdi da je napadnut: jesu li ovo signali da rat nije zaboravljen?
U Kuvajtu se nalazi američka baza, a Iranci su prošle godine najavili da će je napasti. Napad na Bandar Abbas bio je predvidljiv. To je delikatna i strateški važna tačka, ali i lako pogodiva.
Ovo je ozbiljna epizoda, jer je to veoma važno mjesto sa pomorske tačke gledišta. Ali stvari će se ovako nastaviti sve dok je Trump zadužen za vanjsku politiku.
Zašto se ne bi trebalo uzimati?
Šef najveće svjetske sile nije spreman da shvati situaciju jer mu nedostaje iskustvo i obuka potrebna za razumijevanje kako funkcioniše diplomatska igra. State Department je lišen svojih najsposobnijih umova, koji su otišli jer Trump nije bio zainteresiran za prave diplomate.
Ima dovoljno Jareda Kushnera i Stevea Witkoffa. Kada je Obama pregovarao o iranskom nuklearnom sporazumu 2015. godine, imao je oko sebe cijeli tim diplomata. Isto je važilo i za Nixona, koji je imao Kissingera. Štaviše, tri četvrtine zemalja svijeta nemaju američkog ambasadora.
Razlog za to nije jasan. Do sada je Trump imenovao samo četvrtinu novih ambasadora.
SAD ne prihvataju mogućnost da Oman i Iran upravljaju moreuzom. A Trump je otišao toliko daleko da je prijetio bombardiranjem Omana. Zašto je otišao do te mjere protiv zemlje koja je oduvijek igrala ulogu posrednika u regiji?
Trebali bismo izbjegavati da svaku riječ koja izađe iz Bijele kuće shvatamo ozbiljno. To su izjave koje nastaju u trenutku i koje Trump distribuira putem svoje društvene mreže Istina. Mediji sve što on kaže shvataju ozbiljno, dok bi to trebalo ostaviti po strani, jer se sljedećeg dana sve mijenja.
Zato je čak i najboljim analitičarima teško predvidjeti šta će se dogoditi sutra. Oman je oduvijek bio veliki prijatelj Zapada, posrednik s velikom pomorskom tradicijom. Njegovo carstvo se protezalo čak do Somalije.
Hormuški moreuz je jednako važan kao Gibraltar ili Bosfor, ali iako tamo nema cestarine, sada se govori o tranzitnim taksama za ovo područje, što je rješenje koje je u suprotnosti s međunarodnim pravom.
Osim Omana, kako se mijenjaju odnosi SAD-a s drugim zaljevskim državama?
Mora se napraviti razlika između različitih zemalja, na primjer između Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije. U Dubaiju ima gotovo jednako Iranaca kao i u Teheranu.
Pošto zbog sankcija ne mogu koristiti Swift sistem za međunarodne transakcije, sele se u gradove Emirata kako bi obavljali finansijske operacije.
Ali i Emirati su pogođeni. Zemlje Vijeća za saradnju u Zaljevu su na vlastitu štetu naučile da Iran nije šala.
Decenijama je Vijeće za saradnju u Zaljevu, koje uključuje zemlje u regiji, loše funkcioniralo i nije uspjelo pronaći način za koegzistenciju sunita i šiita. Pored Irana, šiiti čine 90 posto stanovništva Bahreina, iako je predsjednik sunit. U Emiratima postoje i šiitske zajednice.
Jesu li se zemlje regije distancirale od SAD-a?
Ne. Ali naravno, svi osjećaju činjenicu da SAD više nisu pouzdan saveznik, sve dok postoji predsjednik koji radi i poništava stvari po svojoj volji. Zato je svakoj zemlji na svijetu teško upravljati odnosima sa SAD-om.
Svi čekaju kraj Trumpove ere kako bi obnovili diplomatske i finansijske odnose na novi način, s ličnostima s kojima se može izgraditi normalan odnos. U međuvremenu, pojavila se jedna od najvećih rana ovog perioda: energetska kriza, koja je donijela ne samo porast cijene nafte, već i šok na tržištu hemijskih gnojiva. Njihov nedostatak za neke zemlje znači glad.
Trump je zatražio od Netanyahua da pokaže suzdržanost u Libanu, ali on nastavlja bombardiranje. U kojoj mjeri će ometati Trumpa u pregovorima s Iranom?
Netanyahu se suočava s izborima za nekoliko mjeseci i tamo bi se sve moglo promijeniti, tako da je nemoguće znati šta će se dogoditi prije glasanja. U međuvremenu, on će nastaviti naređivati napade na Liban, uključujući i Bejrut, u južnom dijelu gdje je stacioniran Hezbollah.
To će učiniti ciljanim operacijama, ne u stilu Gaze, a Trump može prihvatiti to upravo iz tog razloga. S druge strane, uništavanje Bejruta ne bi imalo smisla. Netanyahu će raditi šta želi, također i zato što postoji odnos psihološke zavisnosti između njega, koji je mozak, i Trumpa, koji mu se pokorava.
Hoće li on biti taj koji će pokvariti dogovor?
Može. S druge strane, Abrahamov sporazum je već propao. Rijad je jasno izjavio da ih nikada neće potpisati sve dok se ne govori o palestinskoj državi.
Imaju li pregovori realne šanse da se uspješno završe? Postoji li iko u administraciji ko može usmjeriti američkog predsjednika na pravi put?
Nemoguće je predvidjeti, ali sigurno nije dobro shvaćena američka linija. Trump je izjavio da ga ne zanimaju međuizbori, ali rastuća inflacija brine o Amerikancima i indirektno će uticati i na njega.
Jedini koji ga može malo urazumiti je ministar finansija Scott Bessent, koji predstavlja interese američkog naroda u vezi s inflacijom. Čak ni novi predsjednik FED-a, iako ga je izabrao Trump, neće poslušati njega, već moćne finansijske krugove, a njegov glavni cilj bit će izbjegavanje inflacije.
