Nedavno je govor kanadskog premijera Marka Carneyja na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu postao viralan.
U tom govoru opisao je trenutno stanje međunarodne politike i geopolitičku situaciju, naglašavajući potrebu za održavanjem, ili obnavljanjem, saveza unutar kolektivnog "zapadnog svijeta".
Taj govor je bio svojevrsna reakcija na aktuelne globalne događaje u kojima se SAD pod Donaldom Trumpom, kao liderom zapadnog svijeta, sve više udaljavaju od svojih starih saveznika u Evropi, ističući nedostatke multilateralizma i globalnog zapadnog partnerstva. Ova politika je potpuno u skladu s ideologijom "Amerika na prvom mjestu", trumpizma i novih republikanaca, na što je Carney reagirao.
Dva govora, dvije vizije Zapada
S druge strane, Marco Rubio, američki državni sekretar i jedan od predstavnika politike "Amerika na prvom mjestu", održao je na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji govor koji na prvi pogled zapravo ima mnogo zajedničkog s Carneyjevim. Također je naglasio važnost američko-evropskog saveza, odnosno "panzapadnog" partnerstva.
Razlika je u tome što on drugačije vidi odnos između Amerike i Evrope, ili ulogu jednog zapadnog saveznika u odnosu na drugog. Rubio, za razliku od Carneyja, nije toliko pažnje posvećivao međunarodnom pravu, ili poretku zasnovanom na pravilima globalne saradnje, ili potrebi za multilateralizmom. Umjesto toga, pod okriljem "pan-zapadnih" saveza, izrazio je, u blažoj verziji svog govora, žaljenje za starim imperijalističkim poretkom, a u oštrijoj verziji napao je naslijeđe zapadnog svijeta stvorenog na temeljima rezultata Drugog svjetskog rata. Trumpov potpredsjednik JD Vance učinio je nešto slično prošle godine.
Veliki dio Zapada podržao je američko-izraelski rat protiv Irana
Nakon toga uslijedio je napad Izraela i SAD-a na Iran. Većina "zapadnih saveznika" iz Evrope podržala je ovaj napad, iako često s oprezom, s izuzetkom Španije, čiji je premijer Pedro Sanchez nedvosmisleno osudio postupke Amerike i Izraela.
Dok po pitanju rata u Ukrajini i Gazi među zapadnim saveznicima prevladava podijeljenije razmišljanje, čini se da prema ovom napadu na Iran prevladava mnogo jedinstveniji stav, i to u obje varijante, bilo Carneyjevoj, prema kojoj hegemonistički poredak mora biti zasnovan na multilateralizmu i liberalnoj demokratiji, ili Rubijevoj, koja naglašava "civilizacijski" primat kako bi uskrsnuo stari imperijalizam.
Kontradikcije zapadnog saveza
Rubio je, naravno, podržao napad na svoju zemlju i Izrael, ali se u početku izvukao s tvrdnjom da se pretpostavljalo da će Izrael napasti, a kasnije je rekao da je to bila Trumpova odluka. Carney je djelimično podržao napad na Iran, u smislu "stajanja uz saveznike", što se savršeno uklapa u njegov govor o budućnosti Zapada. Također je rekao da eskalacija tog rata predstavlja još jedan primjer sloma međunarodnog poretka.
U suštini, on je govorio da se još uvijek postojeći hegemonistički poredak suočava s unutrašnjom kontradikcijom: postoje misije u kojima zapadni saveznici moraju biti zajedno, ali one su same po sebi takve da potkopavaju međunarodni poredak. Stoga je teško istovremeno braniti multilateralizam i međunarodno pravo i zalagati se za jedinstvo Zapada kao takvog. Možda u prošlosti nije bilo teško, iako je i to upitno, ali danas svakako jeste.
I Carney i Rubio su ono što su ranije u principu rekli potvrdili na konkretnom primjeru. Zapad može biti hegemon u svijetu uz poštovanje standarda međunarodnog prava i multilateralizma, što je Carneyjev stav, ali nas to neminovno vodi do kontradikcija.
Ili Zapad može biti hegemon u svijetu potpuno svojom voljom, prema "civilizacijskoj misiji", što je Rubiov stav, ali to uništava međunarodni poredak zasnovan na "zapadnim vrijednostima", ako pod njima mislimo na liberalnu demokratiju, ljudska prava i multilateralizam.
Iran kao ogledalo svih intervencija
Obje vizije, prožete nerješivim kontradikcijama, preklapaju se upravo u slučaju Irana. Jednostavno rečeno, neposlušna islamska teokratija mora biti svrgnuta, a jedino pitanje je koliko treba poštovati međunarodno pravo, pridržavati se multilateralizma i odnosa s drugim saveznicima, te šta treba predložiti kao alternativu. Malo istinskih promjena može doći "izvana", bilo iz brige za ljudska prava ili iz čiste "civilizacijske misije".
U tom smislu, krajnji rezultat obje politike vjerovatno će biti isti: potencijalno još jedna zemlja rastrgana iznutra, podijeljena na vjerske i političke frakcije, na rubu građanskog rata, sa uništenom ekonomijom i društvom. Ovo je uglavnom priča koja prati sve američke intervencije na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, bilo da ih predvode demokrate ili republikanci.
Trumpizam je samo grublja verzija onoga što SAD rade već dugo vremena. Trumpizam je, u praksi, samo grublja verzija, i donekle prilagođenija svijetu u kojem Amerika više nije pobjednik globalizacije, svake prethodne republikanske politike.
Dakle, kada imamo slom postojećeg poretka, koji se svim silama pokušava braniti, ali sa sve manje uspjeha, a zapravo samo proizvodi kontradikcije, i kada se kao alternativa pojavljuje nešto što se već dugo vidi i nipošto nije tek tako, imperijalizam s prelaza iz 19. u 20. vijek, onaj koji je doveo do Prvog svjetskog rata, nije li možda konačno vrijeme da uključimo malo više političke mašte i smislimo nešto novo, nešto što još nismo isprobali? Ili je Iran samo jedan od mnogih Irana kojima ćemo svjedočiti?
