Politički sedativ Zapada za Bošnjake: Kako je „teritorijalni integritet i suverenitet“ postala najobičnija floskula
Tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, malo je rečenica koje se u Bosni i Hercegovini mogu čuti češće od one da međunarodna zajednica „čvrsto podržava suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine“. Izgovaraju je ambasadori, evropski komesari, američki zvaničnici, predstavnici međunarodnih organizacija i gotovo svaki strani političar koji posjeti Sarajevo.
Na prvi pogled, riječ je o snažnoj političkoj poruci koja bi građanima trebala ulijevati sigurnost. Međutim, nakon trideset godina neprekidnog ponavljanja, postavlja se legitimno pitanje: da li je ova formulacija zaista garancija opstanka države ili je postala diplomatska fraza čija je osnovna svrha da umiri političke strahove, bez stvarne namjere da se riješe problemi koji ugrožavaju funkcionalnost Bosne i Hercegovine?
Sve više političkih analitičara smatra da je upravo druga mogućnost bliža istini.
Floskula koja ne košta ništa
Podrška teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine danas je vjerovatno najjeftinija politička poruka koju bilo koji zapadni zvaničnik može poslati.
Takva izjava ne zahtijeva nikakvu konkretnu akciju, ne nosi politički rizik i ne proizvodi ozbiljne posljedice po odnose sa drugim regionalnim akterima. Ona omogućava da se ostavi utisak aktivnog angažmana, dok se istovremeno izbjegava donošenje teških odluka.
Problem nastaje kada ta deklarativna podrška postane zamjena za stvarnu politiku.
Jer između podrške teritorijalnom integritetu i podrške funkcionalnoj državi postoji ogromna razlika. Država može formalno postojati na međunarodnim mapama, imati priznate granice i zastavu u Ujedinjenim nacijama, a istovremeno biti politički paralizirana, institucionalno blokirana i nesposobna da provodi vlastite odluke.
Upravo se tu nalazi ključna slabost dominantnog zapadnog narativa o Bosni i Hercegovini.
Suverenitet na papiru i suverenitet u praksi nisu isto
Kada strani zvaničnici govore o zaštiti suvereniteta Bosne i Hercegovine, oni gotovo uvijek misle na očuvanje međunarodno priznatih granica.
Međutim, stvarni suverenitet podrazumijeva mnogo više od toga.
On znači sposobnost države da donosi i provodi odluke na cijeloj svojoj teritoriji. Podrazumijeva funkcionalne institucije, efikasan pravosudni sistem, sigurnosne strukture koje mogu djelovati bez političkih blokada i politički okvir koji omogućava normalno funkcionisanje vlasti.
U Bosni i Hercegovini upravo su ti elementi godinama predmet političkih sukoba.
Zbog toga mnogi upozoravaju da insistiranje isključivo na teritorijalnom integritetu predstavlja svojevrsno spuštanje političkih očekivanja na najniži mogući nivo. Kao da je dovoljno da država fizički opstane, bez obzira na to koliko je njena unutrašnja funkcionalnost ugrožena.
Dodik kao primjer promjene međunarodnog pristupa
Posebno zanimljivo postaje posmatrati ovu retoriku kroz prizmu posljednjih političkih događaja.
Dok međunarodni zvaničnici nastavljaju govoriti o zaštiti Bosne i Hercegovine, istovremeno se otvara prostor za procese koji su do prije nekoliko godina bili gotovo nezamislivi.
Politički oporavak lidera SNSD-a Milorad Dodik, slabljenje međunarodnog pritiska na vlasti Republike Srpske te sve glasnije rasprave o budućnosti OHR-a kod dijela javnosti stvaraju utisak da se politika Zapada prema Bosni i Hercegovini nalazi u fazi značajne transformacije.
U takvim okolnostima mnogi građani s pravom postavljaju pitanje da li ponavljanje mantre o teritorijalnom integritetu služi kao zamjena za konkretne mjere koje bi trebale zaštititi institucije države.
Jer teritorijalni integritet nije ugrožen samo tenkovima i vojskom. U modernom svijetu on može biti podrivan i dugotrajnim političkim blokadama, institucionalnim slabljenjem i postepenim prenošenjem stvarne moći izvan državnih institucija.
OHR između zatvaranja i političke nemoći
Dodatnu zabrinutost izazivaju sve češće spekulacije o budućnosti Ureda visokog predstavnika.
Godinama se govori o tranziciji prema modelu pune domaće odgovornosti i postepenom gašenju međunarodnog nadzora.
Načelno, takav cilj djeluje logično i poželjno.
Međutim, problem nastaje kada se postavlja pitanje da li su domaće institucije dovoljno snažne da preuzmu odgovornost za stabilnost države.
Bosna i Hercegovina ni danas nema politički konsenzus o mnogim temeljnim pitanjima svog funkcionisanja. U takvim okolnostima naglo povlačenje međunarodnih mehanizama moglo bi otvoriti prostor za dodatne političke sukobe.
Zbog toga mnogi smatraju da pitanje OHR-a nije tehničko, nego suštinski političko pitanje koje direktno utiče na budućnost države.
Geopolitičko preslagivanje svijeta
Situaciju dodatno komplikuje činjenica da se Bosna i Hercegovina nalazi usred jednog od najvećih globalnih geopolitičkih preslagivanja od završetka Hladnog rata.
Odnosi između Sjedinjenih Američkih Država, Evropske unije, Rusije i Kine prolaze kroz duboke promjene. Rat u Ukrajini, energetska sigurnost, migrantske krize i novi trgovinski sukobi potpuno su promijenili prioritete velikih sila.
U takvom okruženju male države često postaju sekundarno pitanje.
Bosna i Hercegovina više nije u vrhu međunarodne agende kao što je bila krajem devedesetih godina ili neposredno nakon rata.
Upravo zbog toga postoji bojazan da bi budućnost zemlje mogla zavisiti od širih geopolitičkih dogovora u kojima njeni interesi neće biti prioritet.
Odgovornost domaćih političkih elita
Ipak, najveći problem ne leži isključivo u ponašanju međunarodne zajednice.
Veliki dio odgovornosti nalazi se i među domaćim političkim akterima.
Godinama se kao politički uspjeh predstavlja svaka nova izjava stranog ambasadora o podršci Bosni i Hercegovini. Takve izjave često završavaju kao centralna vijest dana, dok ozbiljne rasprave o ekonomskim reformama, institucionalnom jačanju ili sigurnosnim izazovima ostaju u drugom planu.
Na taj način stvoren je politički ambijent u kojem se simbolička podrška predstavlja kao konkretan rezultat.
Umjesto da od međunarodnih partnera traže jasne mehanizme zaštite institucija i konkretne političke poteze, domaći lideri često se zadovoljavaju deklarativnim izjavama koje ne mijenjaju stvarno stanje na terenu.
Vrijeme za novu političku paradigmu
Bosna i Hercegovina danas se nalazi u trenutku kada više nije dovoljno oslanjati se na stare formule i političke mantre.
Teritorijalni integritet i suverenitet ostaju važni principi međunarodnog prava i niko razuman ne može osporavati njihov značaj. Međutim, oni sami po sebi nisu dovoljni da garantuju funkcionalnu i stabilnu državu.
Pravo pitanje više nije koliko puta će strani diplomati ponoviti da podržavaju Bosnu i Hercegovinu.
Pitanje je postoje li domaće političke snage koje su spremne izgraditi institucije dovoljno snažne da država može funkcionisati bez stalnog oslanjanja na međunarodne arbitre i strane centre moći.
Jer budućnost Bosne i Hercegovine neće zavisiti od broja saopćenja koja dolaze iz ambasada, nego od sposobnosti domaćih institucija da postanu stvarni nosioci suvereniteta.
Sve dok se politička debata bude zadovoljavala pukim potvrđivanjem da država postoji na karti svijeta, Bosna i Hercegovina će ostati zarobljena između formalnog suvereniteta i stvarne političke nemoći. A upravo u tom prostoru između deklaracije i stvarnosti krije se najveća opasnost za njenu budućnost.
