Za mnoge u arapskom svijetu, nepovjerenje prema Zapadu nije novo, niti je nastalo samo s modernim ratovima, već se njegovi počeci često povezuju s tajnim sporazumom iz perioda Prvog svjetskog rata.
Sporazum Sykes-Picot iz 1916. godine, kojim su Velika Britanija i Francuska iscrtale granice Bliskog istoka bez učešća njegovih naroda, postao je simbol kolonijalne prevare čije se posljedice osjećaju u regiji i više od jednog stoljeća kasnije.
Tokom Prvog svjetskog rata, dok se Osmansko carstvo raspadalo, britanski diplomata Mark Sykes i francuski diplomata François Georges-Picot tajno su crtali mape budućeg Bliskog istoka. Linije koje su olovkom povlačili preko mape prelazile su preko etničkih, vjerskih i historijskih zajednica, stvarajući nove političke entitete koji nisu odražavali stvarnost na terenu.
Sporazum, potpisan 16. maja 1916. godine i odobren od strane carske Rusije, predviđao je podjelu arapskih provincija Osmanskog carstva na zone direktne kontrole i zone utjecaja Velike Britanije i Francuske. Jerusalem je trebao imati međunarodni status, dok su ključne luke i teritorije raspoređene prema interesima velikih sila.
Kontradiktorna obećanja Arapima
U isto vrijeme dok je Evropa dijelila regiju, Britanci su vodili paralelne pregovore sa šerifom Meke, Huseinom bin Alijem, podstičući arapsku pobunu protiv Osmanlija obećanjima o stvaranju velike, nezavisne arapske države.
Ta obećanja nikada nisu ispunjena.
Kada su boljševici nakon Ruske revolucije 1917. godine objavili tajni sporazum, nazvavši ga "Sporazum kolonijalnih lopova", arapskom svijetu je postalo jasno da zapadne sile istovremeno obećavaju slobodu, dok iza kulisa planiraju podjelu teritorije.
Nakon rata, Sykes-Picotov sporazum nije doslovno proveden, ali je poslužio kao osnova za mandatni sistem koji su Velika Britanija i Francuska uspostavile odlukama Konferencije u San Remu 1920. godine. Tako su stvorene nove države i teritorije pod zapadnom upravom, uključujući Irak, Transjordaniju, Palestinu, Siriju i Libanon.
Francuska je podijelila Siriju na nekoliko administrativnih i sektaških jedinica, dok je Velika Britanija konsolidovala Irak i upravljala Palestinom, istovremeno primjenjujući Balfourovu deklaraciju kako bi stvorila "nacionalni dom za Jevreje". Upravo u tom kontekstu mnogi Arapi vide direktnu vezu između Sykes-Picotovog sporazuma i kasnije okupacije Palestine.
Granice koje su preživjele vijek
Iako su se kolonijalne uprave formalno povukle sredinom 20. stoljeća, granice koje su tada povučene ostale su uglavnom nepromijenjene. Preživjele su dekolonizaciju, Hladni rat i brojne regionalne sukobe, često održavane autoritarnim režimima i međunarodnim intervencijama.
Tek početkom 21. stoljeća, nakon američke invazije na Irak 2003. godine i izbijanja rata u Siriji 2011. godine, poredak uspostavljen nakon Prvog svjetskog rata počeo se ozbiljno urušavati. Pojava ISIL-a 2014. godine, uključujući simbolično uklanjanje graničnih prijelaza između Iraka i Sirije, predstavljala je otvoreni izazov poretku izgrađenom na ruševinama Sykes-Picotovog sporazuma.
Za mnoge Arape, Sykes-Picot nije samo historijski dokument, već početna tačka dugogodišnjeg osjećaja da su Zapad i njegove sile oblikovale regiju prema vlastitim interesima, ignorišući volju lokalnog stanovništva. Ovo nepovjerenje nastavilo je oblikovati odnose Bliskog istoka sa Zapadom, od palestinskog pitanja do modernih ratova i ustanaka.
Više od jednog stoljeća kasnije, linije povučene u tajnosti i dalje bacaju dugu sjenu na regiju koja se nikada nije u potpunosti oporavila od njihovih posljedica.
