Bosna i Hercegovina ponovno se našla tamo gdje je već previše puta bila – pod povećalom međunarodnih institucija. Odluka FATF-a da zemlju uvrsti na sivu listu zbog nedostataka u sustavu borbe protiv pranja novca i financiranja terorizma nije tek birokratska oznaka u nekom međunarodnom izvješću.
Ona predstavlja ozbiljno upozorenje investitorima, financijskim institucijama i političkim partnerima da država još uvijek nije uspjela izgraditi sustav koji ulijeva povjerenje.
Iako će domaći političari narednih mjeseci pokušavati relativizirati značenje ove odluke, stvarnost je mnogo neugodnija. Siva lista nije problem zbog svog naziva. Problem je ono što ona govori o državi koja se na njoj nalazi.
A govori mnogo.
Prije svega, govori da Bosna i Hercegovina već godinama funkcionira kao zemlja u kojoj političke elite pokazuju znatno veći interes za kontrolu institucija nego za njihovo jačanje. Govori da je borba protiv korupcije često svedena na politički slogan, dok su stvarni rezultati skromni ili gotovo nevidljivi. Govori da su zakoni često pisani pod pritiskom međunarodne zajednice, ali da njihova provedba ostaje selektivna, spora ili potpuno izostaje.
Najveći problem nije u tome što međunarodne organizacije traže više transparentnosti. Problem je što domaća politika i dalje pokazuje otpor prema svemu što bi moglo ugroziti postojeći model upravljanja državom.
Taj model nije ideološki. On nije ni nacionalni ni građanski. On je interesni.
Bez obzira na političke zastave pod kojima nastupaju, vodeće stranke u Bosni i Hercegovini već godinama dijele jednu zajedničku osobinu – sustav im odgovara upravo onakav kakav jest. Dovoljno je neuređen da omogućava političku kontrolu, a dovoljno funkcionalan da održava privid normalnosti.
U takvom ambijentu teško je očekivati ozbiljne reforme.
Jer ozbiljna reforma podrazumijeva ozbiljnu odgovornost.
A odgovornost podrazumijeva mogućnost da netko odgovara za odluke, trošenje javnog novca, sukobe interesa, nezakonito bogaćenje ili zloupotrebu položaja.
Upravo tu počinje otpor.
Godinama se javnosti prodaju priče o europskom putu, reformskim procesima i povijesnim prilikama. Svaki novi sastanak s europskim dužnosnicima proglašava se velikim uspjehom. Svaki diplomatski osmijeh predstavlja se kao dokaz međunarodnog ugleda. Svaki dokument potpisuje se uz fanfare i optimistične izjave.
No kada dođe trenutak za konkretne poteze, nastupa poznata tišina.
Tada reforme postaju komplicirane.
Tada zakoni postaju neprihvatljivi.
Tada međunarodni standardi navodno ne razumiju specifičnosti Bosne i Hercegovine.
A upravo su te “specifičnosti” godinama služile kao izgovor za izostanak promjena.
Zbog toga danas nije ključno pitanje zašto je BiH završila na sivoj listi.
Mnogo je važnije pitanje zašto je to ikoga iznenadilo.
Zemlja koja godinama bilježi afere vrijedne desetke milijuna maraka, koja redovito svjedoči sukobima interesa, političkim trgovinama i slabim institucionalnim reakcijama, teško može očekivati da će međunarodne financijske organizacije zatvoriti oči pred takvim stanjem.
Povjerenje se ne gradi deklaracijama.
Povjerenje se gradi rezultatima.
A rezultata nema dovoljno.
Posljedice neće biti spektakularne preko noći. Neće biti dramatičnih naslovnica o financijskom kolapsu. Međutim, dugoročna šteta može biti ozbiljna. Investitori postaju oprezniji. Financijske transakcije prolaze kroz dodatne provjere. Troškovi poslovanja rastu. Reputacija zemlje slabi.
U vremenu kada države vode bitku za svaki euro investicija, Bosna i Hercegovina ponovno šalje poruku da još nije sigurna luka za ozbiljan kapital.
To je možda i najveća tragedija cijele priče.
Jer zemlja ne oskudijeva potencijalom.
Nedostaje joj politička volja.
Dok druge države regije nastoje dokazati da mogu biti dio europskog sigurnosnog i ekonomskog prostora, Bosna i Hercegovina još uvijek vodi rasprave koje su trebale biti završene prije deset ili petnaest godina. Umjesto natjecanja u kvaliteti reformi, domaća politička scena često se pretvara u natjecanje u pronalaženju izgovora.
Tako se svaki neuspjeh objašnjava djelovanjem stranaca.
Ako nema reformi – kriva je međunarodna zajednica.
Ako nema investicija – krivi su globalni procesi.
Ako nema napretka prema Europskoj uniji – kriv je Bruxelles.
Ako nema funkcionalnih institucija – kriv je netko drugi.
Uvijek netko drugi.
Nikada oni koji donose odluke.
Upravo zbog toga FATF-ova odluka ima značaj veći od same sive liste. Ona predstavlja svojevrsno ogledalo koje je međunarodna zajednica postavila pred Bosnu i Hercegovinu.
U tom ogledalu ne vide se priopćenja političkih stranaka.
Ne vide se predizborni slogani.
Ne vide se konferencije za medije.
Vide se rezultati.
A oni pokazuju da država i dalje zaostaje u područjima koja predstavljaju temelj modernog demokratskog i ekonomskog sustava.
Zato sivu listu ne treba promatrati kao međunarodnu nepravdu.
Treba je promatrati kao upozorenje.
Upozorenje da vrijeme političkog improviziranja polako istječe.
Upozorenje da se povjerenje ne može graditi na riječima.
I upozorenje da nijedna zemlja ne može dugoročno napredovati ako su partikularni interesi važniji od institucija.
Sve dok domaće političke elite ne shvate tu jednostavnu činjenicu, Bosna i Hercegovina će nastaviti voditi iste rasprave, slušati ista obećanja i suočavati se s istim problemima.
Siva lista tada neće biti uzrok problema.
Bit će samo njegov najvidljiviji simptom.
