Jasno je da je ovaj napad na Iran još jedno u nizu kršenja međunarodnog prava, koje se intenziviralo posljednjih godina.
Isto tako, nema spora da je Iran taj koji je više puta kršio međunarodno pravo, posebno u oblastima svog nuklearnog programa i podrške terorističkim grupama poput Hezbolaha, Hamasa i Hutija.
Ovo dovodi svijet do opasnog trenutka kada su međunarodne organizacije poput UN-a praktično izgubile svaki smisao i dovodi svijet do tačke u kojoj više nije moguće osigurati "predvidljivost" ponašanja globalnih i regionalnih sila u svijetu. Osim toga, iz ponašanja američkog predsjednika je također vidljivo da on ne samo da sistematski zanemaruje UN, već postavlja novu globalnu platformu - Vijeće za mir, koje bi po svojoj logici trebalo zamijeniti UN, ali "efikasnije".
Napad na Iran se može posmatrati na nekoliko nivoa. Prije svega, ovaj napad je najvjerovatnije izveden s ciljem "udaranja po prstima" režimu u Iranu. Drugim riječima, teško je povjerovati da će ovo biti išta više od ograničenog napada koji sam po sebi neće izazvati veliki "šok" u svijetu, osim što će sigurno imati uticaj na tržište nafte. Javno saopšteni ciljevi SAD-a i Izraela su uništenje iranskog nuklearnog programa i promjena režima u Teheranu.
Međutim, vrlo je vjerovatno da se to ne može u potpunosti izvesti bez kopnene invazije. SAD, Izrael i njihovi saveznici vrlo vjerovatno nemaju kapacitet, sposobnost ili želju za kopnenu invaziju na Iran. Ovo je zemlja koja je, za razliku od, recimo, Ukrajine, uglavnom planinska, puna vojnih utvrđenja i prirodnih prepreka. Kopnena invazija bi izgledala kao rat u Afganistanu, s izuzetkom da je Iran mnogo politički organizovanija država od Afganistana, s vrlo jasnom vojnom, političkom i vjerskom strukturom u dubini. Također, ovo je ogromna zemlja. Radi percepcije: zapad Irana je bliži Dubrovniku i Osijeku nego istok Irana.
Nejasan status nuklearnog programa
Što se tiče uništenja nuklearnog programa, stvari su prilično nejasne za širu javnost. Prema procjeni IAEA, Iran ima sposobnost obogaćivanja urana do 60%, što znači da je Iran ili vrlo blizu izrade nuklearnog oružja ili ga čak posjeduje u nekom obliku (tzv. prljava bomba). Ono što nije poznato jeste učinak posljednjeg američkog udara prošle godine na nuklearni program. SAD, odnosno predsjednik Trump, tvrdio je da je nuklearni program "potpuno uništen".
Dakle, ili program nije uništen (što je vjerovatno) ili ga je Iran hitno obnovio (što je malo vjerovatno).
To znači da se jedan od ključnih razloga za napad praktično vratio u javni diskurs. To dovodi do zaključka da je prošlogodišnji napad gotovo isključivo korišten u političke svrhe, kako bi se djelimično umirila domaća javnost SAD-a i njihovog glavnog saveznika na Bliskom istoku - Izraela.
Promjena režima
Što se tiče promjene režima, i to je vrlo upitan cilj. Iako je dobar broj visokorangiranih zvaničnika, predvođenih ajatolahom, ubijen, lanac komandovanja nije prekinut. Izrael decenijama provodi strategiju ciljanih eliminacija visokorangiranih zvaničnika neprijateljskih stranaka s ciljem izazivanja unutrašnjeg haosa. Međutim, čini se da je ova struktura u Iranu mnogo složenija i dublje ukorijenjena.
Dakle, čak i ako su potvrđeni atentati na vjerskog vođu i visoke vojne zvaničnike istiniti, to samo po sebi vjerovatno neće izazvati željeni haos u Iranu. Osim toga, budući da SAD i Izrael neće pokrenuti kopnenu invaziju, vjerovatno računaju na povećanje etničkih tenzija i sukoba u Iranu kako bi svrgnuli vladu u Teheranu. Međutim, u Iranu nema pravih opozicionih snaga, ili ih barem ne vidimo.
U Iranu postoje etničke manjine, što komplikuje političku sliku zemlje, ali se to ne može posmatrati na isti način kao što se etničke grupe posmatraju u Evropi. Na primjer, najveća etnička grupa u Iranu su Azeri. Azeri u Iranu i u Azerbejdžanu nisu "isti" Azeri. Iako obje grupe dijele neke zajedničke nazivnike poput religije i jezika, njihovi identiteti su različiti. Iran nije građanska ili nacionalna država u evropskom smislu, već je država-civilizacija.
Ovaj koncept implicira da država nije samo politička tvorevina modernog doba, već kontinuirani nosilac neke drevne civilizacije, što znači da su svi (ili većina) građana Irana integrirani u iranski/perzijski identitet. Na primjer, vrhovni vođa Hamnei je etnički Azerbejdžanac. Međutim, to ne znači da je Iran potpuno imun na etničke tenzije.
Kurdi - glavni saveznici
To je najvidljivije među Kurdima, čiji je separatizam najizraženiji u Iranu. Osim toga, tu su i Arapi i Baludži, među kojima se javlja nezadovoljstvo zbog ekonomske situacije, što se zatim svrstava u etničke okvire. Pored ovih grupa, nezadovoljstvo postoji i kod dijela mlađe populacije koji su nezadovoljni nametanjem vjerskih pravila ponašanja.
Međutim, sve to nije dovoljno da se stvori kritična masa opozicije koja bi se okupila oko ideje o promjeni vlasti.
Priča sa sinom šaha koji se nalazi u SAD-u nije realna. Tamo se američki predsjednik donekle "ogradio", spomenuvši da iranski narod treba da zamijeni vladu u Teheranu. To znači da Washington već ima strategiju izlaska ako ne dođe do promjene režima. Washington može reći da je pomogao u rušenju režima, ali da iranski narod nije dovoljno "hrabar" da se bori protiv njega.
Koliko će dugo trajati rat?
Što se tiče sljedećih koraka, ovaj rat bi mogao trajati još neko vrijeme, barem dok Iran ne bude imao sposobnost da uzvrati udarac. SAD i Izrael vjerovatno neće stati sve dok Iran ima dovoljno raketa za ciljanje položaja na Bliskom istoku i dok se moć terorističkih grupa povezanih s Teheranom drastično ne smanji.
Procjenjuje se da Iran ima oko 3.000 balističkih raketa kratkog i srednjeg dometa, preko 10.000 dronova Shahed (koje Rusija koristi u napadima na Ukrajinu) i moguće do 1.000 krstarećih raketa. Ako intenzitet rata ostane isti, pod uslovom da iranska skladišta oružja nisu pretrpjela veću štetu, Iran bi mogao ciljati položaje na Bliskom istoku u naredna dva mjeseca.
S druge strane, SAD i Izrael bi mogli preživjeti taj period u pogledu municije, s tim da bi SAD imale apsolutnu nadmoć na moru i u zraku. U teoriji, to znači da bi SAD i Izrael mogli uspostaviti takozvanu zonu zabrane leta nad Iranom, ako bi sukob ušao u srednjoročnu fazu. Ali to nema smisla osim ako se ne pojavi neka unutrašnja sila koja bi barem pokušala preuzeti kontrolu nad dijelom Irana - na primjer, Kurdi na zapadu.
Šta je ostalo?
Neka vrsta intenzivnog perioda mogla bi stoga trajati i do dva mjeseca, nakon čega bi se pretvorila u dugotrajni "hladni" rat s povremenim udarima. Iran bi bio vojno oslabljen, njegove zalihe oružja bi bile iscrpljene, ostao bi izoliran i pod stalnim pritiskom, ali bi režim mogao, ili čak trebao, opstati. U tom slučaju, SAD i Izrael bi proglasili stratešku pobjedu jer bi moć Irana objektivno bila manja. S druge strane, režim u Teheranu bi također mogao proglasiti pobjedu jer su uspjeli sačuvati vlast u zemlji bez većih potresa, protiv daleko nadmoćnijeg protivnika.
Drugi, manje vjerovatan scenario je da Kurdi i možda neke druge grupe i slojevi društva uspiju destabilizirati zapadni dio Irana, što bi dovelo do određene kontrole dijela iranske teritorije od strane SAD-a i Izraela. To bi se postiglo proglašenjem neke vrste paradržave ili kroz široku autonomiju regije. To bi dovelo do trajne destabilizacije Irana, ili barem dok se u Teheranu ne uspostavi vlada "prihvatljivija" Zapadu.
