Najveća misterija koja okružuje napad na Iran nije kako će se završiti ili kakvi će biti rezultati, već je fundamentalno pitanje: Zašto je američki predsjednik Donald Trump uopće započeo ovaj rat?
Šta pokreće američkog predsjednika da se upusti u avanturu koja bi mogla nanijeti veliku štetu njegovoj zemlji i njegovom ličnom ugledu? Zašto je odabrao da krene ovim putem? Šta ga zaista motiviše? Šta želi postići? I koja je iskra zapalila ovaj ogroman bijes?
Postoje tri tumačenja koja se mogu donekle razmotriti; međutim, ona ostaju uvjerljiva samo unutar određenih granica. Prvo tumačenje zasniva se na ideji da je Trump postao oruđe u igri većoj od njega, što znači da je pristao, svjesno ili nesvjesno, da implementira plan vezan za projekat širenja izraelskog utjecaja u regiji. Ovaj put pretpostavlja ili zamjenu iranske vlade vladom lojalnom Washingtonu, ili demontiranje Irana kao jedinstvene države, ili barem njegovo radikalno slabljenje.
Bilo kakav potencijalni sporazum između Washingtona i Teherana je praktično nemoguć.
Prema ovoj perspektivi, američki geopolitički interesi nisu glavna odrednica, već su podložni viziji dijela američke elite poznatog kao Evanđeoski cionisti. U tom kontekstu, vitalni odnosi Washingtona s arapskim zaljevskim monarhijama mogu čak biti žrtvovani izlaganjem istih opasnosti od iranskih raketa i pokazivanjem da Sjedinjene Države nisu garant njihove sigurnosti koliko mogu postati izvor prijetnje za nju.
Atentat na iranskog vrhovnog vođu ajatolaha Alija Hamneija čini svaki potencijalni sporazum između Washingtona i Teherana praktično nemogućim, što služi interesima izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Izrael se također kladi na osujećivanje normalizacije odnosa između arapskih država i Irana prikazujući Teheran kao direktnog "neprijatelja", čak i ako napadi zapravo ciljaju američke objekte i baze. U tom smislu, izraelski ciljevi izgledaju jasni, a neki od njih se čak mogu postići i uz američku podršku, čak i ako je veći cilj svrgavanja iranskog režima potpuno nerealan.
Međutim, ostaje pitanje: šta lično motiviše Trumpa da usvoji ovaj pristup? S druge strane, zagovornici ove analize odbacuju ideju da je Trump podložan ucjeni vezanoj za tajne dosijee, te odbacuju tvrdnje da ima posebnu zavisnost od Netanyahua. Odnosi s američkom jevrejskom elitom uobičajeni su među većinom američkih političara i ne podrazumijevaju nužno direktnu zavisnost, a evangelički cionisti ne čine odlučujuću većinu u njegovom krugu.
Stoga, objašnjenje direktne zavisnosti ne čini se dovoljnim da opravda potez ovih razmjera. Drugo objašnjenje pretpostavlja da je Trump bio uvjeren planom koji je promoviran kao brz i odlučan rat. Prema ovoj percepciji, mogao je postići brzu pobjedu koja bi demonstrirala njegovu snagu američkoj javnosti i svijetu, čak i ako pobjeda nije bila potpuna predaja Iranu, već samo njegovo prihvatanje povratka pregovorima i zaustavljanja njegovog nuklearnog programa. U ovom scenariju, rezultat bi se mogao plasirati kao pobjeda, jer bi bili zadani oštri udarci, demonstrirana vojna nadmoć i nametnuti novi uslovi. To bi također moglo ublažiti zabrinutost saveznika Washingtona u Zaljevu, na osnovu toga da bi nastavili svoja ulaganja u Sjedinjene Države, a možda čak i doprinijeli obnovi Gaze, istovremeno vršeći pritisak na Netanyahua da povuče svoje snage. Na domaćem planu, ovo bi također moglo predstavljati politički dobitak koji bi povećao šanse republikanaca na međuizborima.
Osim toga, ova opklada pretpostavlja brzu predaju iranske strane, što podaci ne ukazuju da će se dogoditi. Svaka eskalacija koja traje duže od nekoliko dana praktično se pretvara u dugoročni rat, sa pratećim političkim i vojnim troškovima. Štaviše, razgovori o mogućoj kopnenoj operaciji, bez jasne pripreme za nju, postavljaju pitanja o realističnosti hipoteze o brzoj pobjedi.
Što se tiče trećeg tumačenja, ono vidi pravi cilj kao nešto što se proteže izvan Irana i povezano je sa sukobom s Kinom. Prema ovom gledištu, Trump nastoji smanjiti utjecaj Pekinga udarajući na njegove energetske izvore i mreže u raznim regijama, od Venecuele do Irana, kao da se radi o dugoročnoj strateškoj igri u kojoj se protivnik postepeno okružuje. Međutim, ovo gledište se sukobljava s praktičnim pitanjima: Da li Washington ima dovoljno resursa da zapravo okruži Kinu? I može li se garantirati da će slabljenje Irana pojačati američki utjecaj, a ne umanjiti ga? Nadalje, Kina ima alternative i protu-potez, što relativizira štetu po nju. Osim toga, nastavak rata proturječi svakom potencijalnom putu pregovora s Pekingom i čini kalkulacije eskalacije složenijima.
Konačno, Trump možda ne želi širiti haos radi njega samog, već vjeruje da preuređuje ravnotežu snaga kako bi služio onome što smatra američkim interesima. Međutim, stvarni rezultati mogu biti suprotni; eskalacija vodi do širih nemira čije se posljedice protežu izvan regije, a korak koji je poduzeo mogao bi otvoriti vrata koja je teško zatvoriti i otežati suzbijanje posljedica.
U tom smislu, može se reći da je predsjednik Donald Trump izgubio ovu konfrontaciju od trenutka kada je počela, ne samo zbog njene potencijalne cijene, već i zato što je odstupila od slogana koje je prethodno iznosio o izbjegavanju skupih ratova. Najveći izazov sada nije ko će pobijediti ili izgubiti, već kako spriječiti da se ova avantura pretvori u širu krizu koju će svi platiti.
