Nova vojna saradnja između Beograda i Izraela značajno povećava ofanzivne sposobnosti Srbije. Ovaj razvoj događaja ne predstavlja se jednostavno kao korak ka jačanju odbrane, već je praćen političkim jezikom koji povećava nesigurnost u regionu. Na Balkanu koji još uvijek nosi ožiljke prošlosti, takav korak se više doživljava kao priprema za tenzije nego kao zaštita...
Kada je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić najavio da će Srbija proizvoditi borbene dronove zajedno s Izraelom, to nije predstavljeno kao normalan razvoj događaja u oblasti odbrane. Umjesto toga, to je popraćeno jezikom koji je naglašavao opasnost i pritisak iz inostranstva.
Ova promjena je važna jer tehničku saradnju pretvara u političko pitanje.
Na ovaj način, čak se i konvencionalni vojni sporazum predstavlja kao odgovor na stalnu prijetnju. Vojni razvoj se ne posmatra kao normalan proces, već kao reakcija na okruženje koje se opisuje kao neprijateljsko.
U mnogim zemljama širom svijeta, dronovi su postali normalan dio vojski. Ali slučaj Balkana je drugačiji. Ovdje svako vojno gomilanje ima i političko značenje. Jer se regija još uvijek suočava s neriješenim sporovima, nedostatkom povjerenja i različitim perspektivama o historiji.
Zbog toga se vojni razvoj nipošto ne smatra pukim tehničkim pitanjima. On se tumači kao znaci namjera i planova za budućnost. Čak i najjednostavniji sporazumi mogu povećati sumnju i neizvjesnost.
Srpski pristup odbrani pojačava ovu situaciju. Posljednjih godina sarađivala je s raznim zemljama na naoružanju, sa Zapada, Kine i Rusije, pokušavajući održati nezavisan stav. Sporazum s Izraelom je u istom duhu.
Ali ovo nije samo pitanje izbora dobavljača. To je skup različitih vrsta oružja, bez jasne namjene. I to još više pojačava pitanje koje trenutno ključa u regionu: ne šta Srbija kupuje, već za šta se sprema.
Ovo pitanje je usko povezano s prošlošću. Ratovi iz 1990-ih u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu i dalje utiču na to kako se sigurnost danas doživljava. Srpska državna i vojna snaga bile su umiješane u teške zločine tokom tih sukoba, uključujući masovna ubistva i prisilno raseljavanje.
Ovo nije zaboravljeno. Iz tog razloga, svako vojno gomilanje se posmatra kroz sećanje na to vreme. Nikada nije neutralno. Saradnja na dronovima između Srbije i Izraela povećava ovu osetljivost.
S jedne strane, Izrael ima koristi od proizvodnje izvan strogih evropskih ograničenja. S druge strane, Srbija dobija naprednu tehnologiju bez bliske veze s bilo kojim savezom.
Ali na Balkanu, sporazumi ne ostaju samo sporazumi. Oni se pretvaraju u političke poruke. I tu počinje neizvjesnost. Vučićeve izjave dodatno pogoršavaju ovu situaciju.
On često prikazuje Srbiju kao zemlju pod pritiskom Prištine, Tirane i Zagreba. To stvara ideju da je Srbija okružena i prisiljena da se jača. Kada ovaj način razmišljanja postane uobičajen, počinje da se hrani samom sobom.
Osjećaj opasnosti opravdava naoružavanje. Naoružavanje povećava strah kod drugih. A taj strah proizvodi još više tenzija. Glavno pitanje nije da li Srbija otvoreno izjavljuje neprijateljske namjere. Problem je što njeni današnji postupci stvaraju nesigurnost među njenim susjedima.
U regiji s bolnim sjećanjima, neizvjesnost ne donosi mir već anksioznost. Srbija se možda ne naziva zemljom koja traži promjene silom. Ali često način na koji se država ponaša nosi veću težinu od onoga što govori.
To ne znači da je sukob neizbježan. Regija je i dalje pod utjecajem vanjskih faktora koji pomažu u održavanju mira, poput prisustva NATO-a na Kosovu. Ali ovi faktori sami po sebi ne rješavaju unutrašnje probleme.
Balkan nikada nije smiren samo institucijama. Mir je došao kada je postojala pažljiva ravnoteža između snage, suzdržanosti i međusobnog povjerenja. Danas ta ravnoteža slabi.
Sporazum o dronovima treba posmatrati ne samo zbog onoga što donosi u praksi, već i zbog poruke koju šalje. On pokazuje Srbiju koja je vojno jača, ali i teže razumljiva drugima.
Ovaj osjećaj je također pojačan političkim jezikom koji povezuje naoružavanje s tenzijama u regiji, uključujući odnose s Hrvatskom, Albanijom i Kosovom. Neki to vide kao jačanje države. Drugi kao pripremu za nešto ozbiljnije.
U regiji gdje prošlost nije u potpunosti zatvorena, ova razlika je vrlo tanka. Na kraju, glavni problem nisu sami dronovi, već kako i zašto se koriste, te poruka koju šalju.
