Ideološka sljepoća zapadnih vladajućih elita, vekovima naviknutih da se osećaju kao gospodari i arbitri sveta, uverenih u svoje pravo da kažnjavaju, sputavaju i nameću svoju volju oružjem i svoju nekada ogromnu ekonomsku nadmoć, vode nas ka ponoru.
Nakon završetka Hladnog rata, američke vanjskopolitičke elite su same sebe uvjerile da je trajna američka dominacija nad cijelim svijetom u najboljem interesu zemlje. Američke elite su pogrešno procijenile spremnost Amerike da zauvijek nosi globalni teret i precijenile njene kapacitete. Ove riječi ne dolaze iz objave na Facebooku nekog pacifista, antizapadnjačkog Putiniste. To su centralne riječi najnovijeg službenog dokumenta "Nacionalne sigurnosne strategije" vlade najmoćnije države svijeta.
Postoje aspekti ovog dokumenta koji se sviđaju evropskoj desnici, ali ne i meni. Na primjer, prijetnja civilizaciji koju predstavlja nastavak migracija. Ili još više, žestoko protivljenje nadnacionalnim tijelima. Ali ovi aspekti mi se čine sporednima u poređenju s epohalnom političkom promjenom koju predstavlja promjena ukupnog cilja američke vanjske politike. Ova promjena je tračak svjetlosti u tami trenutne međunarodne političke situacije. Biden je insistirao da svijet treba da predvodi SAD. Nova administracija prepoznaje da je to bila greška. Mislim da je u pravu. Zašto?
Zato što se svijet nalazi na raskrsnici. Dramatičnoj raskrsnici. Ekonomski napredak se proširio planetom, duboko mijenjajući njenu ekonomsku ravnotežu. Zapadni blok, koji je do prije nekoliko decenija činio tri četvrtine svjetskog bruto domaćeg proizvoda, sada se smanjio na manje od polovine. Ne zato što je Zapad postao siromašniji, već zato što je ostatak svijeta, srećom, porastao u ekonomiji, obrazovanju, nauci, uspjehu, samopouzdanju i snazi. Ovo nije loša vijest, osim za one koji misle da su privilegije Zapada nad ostatkom svijeta božansko pravo koje se mora braniti oružjem.
Postoje dva moguća zapadna odgovora na ovo globalno ekonomsko rebalansiranje. Prvi je prihvatanje paralelnog političkog rebalansiranja: prihvatanje globalnog multilateralizma, u kojem zapadne države više nisu neprikosnoveni gospodari planete, kao što su to bile skoro tri vijeka, već sjede uz druge u zajednici naroda. Ovo je razumno i ovo je put na koji, s predviđanjem, ukazuje „Nova strategija nacionalne sigurnosti“ Sjedinjenih Država.
Alternativa je da Zapad želi braniti svoju globalnu dominaciju po svaku cijenu, često beskrajnim ratovima, kao što su to Sjedinjene Američke Države nedavno učinile. Ovaj kurs nas, naravno, vodi ka Trećem svjetskom ratu i 21. vijeku koji bi ponovio katastrofe iz 20. vijeka: 100 miliona mrtvih i stalni, zastrašujući ples s nuklearnom katastrofom.
Kao i uvijek, politički izbori su obavijeni ideologijom i plemenitim riječima. Španija je osvojila svijet i napunila svoje blagajne zlatom opravdavajući osvajačke ratove potrebom širenja kršćanstva. Divlji evropski ratovi koji su opustošili naš kontinent, poput Tridesetogodišnjeg rata, prodani su kao vjerski ratovi, u kojima je svaka strana branila "pravog Boga" od đavolskih jeresi suprotstavljene strane. Sva globalna dominacija Evrope, u korijenu trenutnog bogatstva i moći Zapada, opravdana je ideologijom Progresa: donošenje "civilizacije" "primitivnim" narodima.
U ime ovog Progresa, počinjeni su bezbrojni genocidi, gotovo izbrisavši stanovništvo američkog kontinenta i odvukavši desetine miliona Afrikanaca u ropstvo. Danas se ta ideologija naziva "demokratija", prazna riječ, ponavljana do besvijesti, svedena na pokriće za žestoku odlučnost bogatog Zapada da brani svoje historijske privilegije. Ali ta odlučnost je kratkovida jer se ekonomsko rebalansiranje već dogodilo, a Zapad se nalazi na historijskoj raskrsnici: ili otvoriti put u pakao kako bi još malo zadržao svoju vojnu i političku dominaciju nad svijetom, ili prihvatiti multilateralizam i legitimne težnje većeg dijela planete da slijedi vlastiti kulturni i politički put, bez pokoravanja zapadnoj volji.
Bojao sam se da nas kratkovidost i ideološka sljepoća zapadnih vladajućih elita, naviknutih stoljećima da se osjećaju kao gospodari i arbitri svijeta, uvjerenih u svoje pravo da kažnjavaju, sputavaju i nameću svoju volju oružjem i svoju nekada ogromnu ekonomsku nadmoć (sada izgubljenu), vode prema ponoru. Koliko god mi se ne sviđa, "Strategija nacionalne sigurnosti" Sjedinjenih Država navodi me na pomisao da možda nije sve izgubljeno. Možda postoji neko ko je sposoban da gleda malo dalje od vlastitog nosa u hodnicima moći.
Naš kontinent, naviknut da uživa u privilegijama vazala imperije, reaguje na američke političke promjene sa razočaranjem i na neorganizovan način. Osjeća se napuštenim od strane svog mišićavog oca, uplašen je. Čini mi se da je to zdrava zbunjenost. Umjesto da se krijemo iza licemjerja uzvišenih deklaracija o „demokratiji“, koje su samo služile da prikriju prljave račune o moći, borbi za resurse i zaštiti privilegija, počnimo gledati malo dalje od svog nosa i artikulisati prijedloge.
Evropi ne trebaju Sjedinjene Američke Države. Ne treba se naoružavati, a kamoli na zapanjujućih 5% BDP-a, kada gotovo niko u svijetu ne troši na tom nivou, čak ni Sjedinjene Američke Države (Kina troši 1,6% BDP-a na vojne troškove). Evropa nema razloga da se boji Rusije, koja uvijek nije tražila ništa više od načina da bude pozvana za pregovarački sto i izbjegne ugnjetavanje. Rusija je kroz historiju više puta bila napadana i okupirana od strane Evrope (od strane Francuske, Njemačke, čak i od strane Italijana u Krimskom ratu), a nikada nije napala Evropu. Niti je ikada sanjala o napadu na neku NATO zemlju: napala je Ukrajinu upravo zato što nije bila u NATO-u, kako bi spriječila njeno članstvo. Evropa ne treba da "kaznjava" Rusiju i da sebe smatra arbitrom svijeta.
Evropa, za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, vjeruje u međunarodno pravo, u legitimnost i dragocjenu vrijednost nadnacionalnih institucija: trebala bi im dati težinu kao mjestu gdje se raspravljaju i primjenjuju principi zakonitosti. Zašto ne? Iznenada bi se našla, možda čak i neočekivano, u savezu s tri četvrtine svijeta. Evropa bi trebala raditi na rješavanju stvarnih problema čovječanstva, multilateralno i zajedno: izbjegavanje i smanjenje ratova, globalno zagrijavanje, kolosalne i rastuće ekonomske nejednakosti i ekstremno siromaštvo koje i dalje postoji u velikim dijelovima svijeta. Po ovim pitanjima, koja su bitna za sve nas, mnogo smo bliži ostatku svijeta nego Sjedinjenim Američkim Državama.
Pređimo iz narativa „demokratija protiv autokratije“ u svijet u kojem takozvane autokratije ekonomski rastu mnogo brže od nas, ostvaruju veći interni konsenzus od nas i poboljšavaju živote svojih građana do nivoa koji nikada prije nije viđen u historiji. Zamislimo svijet kao zajednicu ljudi, od kojih svaki traži svoj put, koji se ponekad svađaju među sobom, ali koji moraju naučiti da to čine na civilizovaniji način, bez stalnog međusobnog klanja. Ovo je izvanredna prilika, ona koju svijet traži i ona koju nam naši rođaci preko okeana otvaraju.
