Većina roditelja želi najbolje za svoju djecu - da budu uspješna, da imaju zdrava prijateljstva i da se osjećaju sigurno i voljeno kod kuće. Međutim, ponekad porodična disfunkcija može stati na put tim ciljevima.
Disfunkcionalne porodice su često opterećene kontrolom, tajnovitošću, zanemarivanjem i lošom komunikacijom, što može imati trajne posljedice na mentalno zdravlje djece. Međutim, stručnjaci kažu da se takva dinamika može poboljšati, na primjer kroz porodičnu terapiju i podsticanje brige o sebi, piše Parents.com.
Shvatanje da porodična dinamika nije zdrava može biti teško i stresno, ali prepoznavanje znakova i poduzimanje koraka za rješavanje problema ključno je za stvaranje funkcionalnijeg okruženja, bilo da se radi o problemima unutar uže ili šire porodice.
Šta je disfunkcionalna porodica?
Prema Brettu A. Billeru, stručnjaku za porodičnu i dječju psihologiju, ne postoji jedinstvena definicija disfunkcionalne porodice, ali se ona generalno opisuje kao porodica čije unutrašnje funkcionisanje, iz bilo kojeg razloga, dovodi do problema.
On poredi porodice sa satovima ili drugim sistemima. "One su interaktivne jedinice u kojima svaki član utiče na ostale, kao i na porodicu u cjelini", objašnjava Biller. Međutim, dodaje da je važno shvatiti da postojanje disfunkcije unutar porodice ne znači nužno da je cijela porodica disfunkcionalna.
Disfunkcionalnu porodicu uglavnom karakteriziraju odnosi koji sprečavaju članove da se osjećaju sigurno i zbrinuto, fizički ili mentalno. U takvim porodicama često nedostaje bliskost i članovi nisu u mogućnosti da se u potpunosti izraze.
Ponekad to može dovesti do razvoja problema s mentalnim zdravljem koji otežavaju formiranje zdravih odnosa izvan porodice. Uzrok je najčešće loša komunikacija i nedostatak strukture i granica, a stanje može biti pogoršano zlostavljanjem, neslaganjima roditelja, hroničnim bolestima ili već postojećim problemima s mentalnim zdravljem.
Znakovi upozorenja
Postoji niz znakova koji mogu ukazivati na određeni nivo disfunkcije u porodici. To uključuje nedostatak komunikacije, stalne sukobe, pretjeranu tajnovitost i kontrolirajuće ponašanje.
Često postoji i nedostatak emocionalne podrške ili empatije, nezdrava vezanost ili međuzavisnost, te prebacivanje krivice na jednog člana porodice. Neki od znakova uključuju nezdravu konkurenciju ili favoriziranje, zamjenu uloga između roditelja i djece, slaba ili nepostojeća pravila, zanemarivanje, sklonost zlostavljanju i zloupotrebu supstanci.
Razlika između disfunkcionalne i toksične porodice
Termini disfunkcionalne i toksične porodice se često pogrešno izjednačavaju. Disfunkcionalne porodice mogu imati poteškoća u komunikaciji, postavljanju zdravih granica i rješavanju sukoba, ali njihovo ponašanje nije uvijek nužno nasilno ili destruktivno.
S druge strane, toksične porodice karakteriziraju štetna ponašanja koja potkopavaju emocionalno i psihičko blagostanje njihovih članova. Može se reći da su toksične porodice jedna vrsta disfunkcionalne porodice, ali nisu sve disfunkcionalne porodice toksične.
Primjeri porodične disfunkcije
Sandra Kushnier, licencirana bračna i porodična terapeutkinja, kaže da se disfunkcija manifestuje drugačije u svakoj porodici, ali postoje neke zajedničke teme. Jedna od njih je parentifikacija, proces u kojem se od djece očekuje da preuzmu uloge odraslih i pruže emocionalnu ili praktičnu podršku koja nije prikladna za njihov uzrast.
„U porodicama koje se bore sa zavisnošću, djeca mogu preuzeti uloge staratelja, snalazeći se u haosu samo da bi domaćinstvo funkcionisalo“, navodi Kushnier.
Drugi primjer su porodice vođene sukobima, gdje stalne svađe stvaraju okruženje u kojem se djeca osjećaju nesigurno i preopterećeno. U isprepletenim porodicama, roditelj se može pretjerano miješati u djetetove odluke, obeshrabrujući nezavisnost. Sinclair Davis, stručnjak za savjetovanje, navodi neuspjeh u provođenju pravila i pregovaranju s djecom kao čest problem.
„Kada roditelj pokuša da sprovede pravilo, dijete baca ispad bijesa, verbalno vrijeđa roditelja i uništava imovinu. Da bi smirio situaciju, roditelj se cjenka s djetetom nudeći nagradu u zamjenu za bolje ponašanje“, opisuje Davis.
Utjecaj na djecu
Disfunkcija u porodici može na svakoga uticati drugačije, ali posljedice su često duboke i dugotrajne. Djeca koja odrastaju u takvim porodicama mogu imati problema s regulisanjem svojih emocija jer, kako Kushnier objašnjava, "nikada nisu imala zdrav uzor koji bi ih vodio". Bez odraslih koji im mogu pokazati kako da se nose s ljutnjom, strahom ili tugom, osuđeni su na nesvjesno ponavljanje nezdravih obrazaca u vlastitim odnosima.
Također su podložniji stanjima poput anksioznosti i depresije, a zloupotreba supstanci je češća. "Vještine suočavanja i komunikacije često su narušene jer se ne uče na konstruktivan način", dodaje Kushnier.
Ponekad djeca pokazuju i simptome traume koji podsjećaju na poremećaje poput ADHD-a ili poremećaja prkosnog ponašanja. Ipak, Biller ističe: "Uprkos rasprostranjenosti disfunkcije, porodice nisu osuđene na propast. Kada se prepozna, rješavanje problema može dovesti do značajnog iscjeljenja za porodicu i pojedince u njoj."
Savjeti za poboljšanje porodične dinamike
Prvi korak ka promjeni je prepoznavanje da postoje disfunkcionalni obrasci, kaže Erin O'Callaghan iz Brightside Healtha. "Svi članovi porodice trebaju priznati ulogu koju igraju u toj dinamici", kaže ona.
Nakon toga, može se raditi na poboljšanju komunikacije, postavljanju zdravih granica i promociji odgovornosti. Terapija može pružiti siguran prostor za rješavanje teških problema i učenje strategija za rješavanje sukoba.
Ako disfunkcija utiče na širu porodicu, važno je postaviti granice i otvoreno komunicirati, što također daje primjer vašoj djeci o tome kako upravljati teškim odnosima. O'Callaghan preporučuje davanje prioriteta vašem mentalnom zdravlju i traženje stručne pomoći kako biste naučili kako se nositi sa stresom. Podjednako je važno poticati brigu o sebi, i za sebe i za svoju djecu, bilo da se radi o vježbanju, meditaciji ili jednostavnom opuštanju.
Djeci treba pokazati zdrave strategije suočavanja i naučiti ih tehnikama emocionalne regulacije, kao što su duboko disanje ili vođenje dnevnika. Važno je podržati njihovu autonomiju kako bi se osjećali dovoljno sigurno da kažu "ne" ili da se odmaknu od neugodnih situacija.
Pripremite plan za rješavanje sukoba, vježbajte teške razgovore i naučite djecu kako da zauzmu stav. Kada ste u sukobu s članovima porodice, pokušajte ostati mirni i budite spremni da se povučete ako situacija eskalira.
