U malenom stanu u Bosni i Hercegovini sjedi Sara – ime koje nije njeno pravo – i priča tiho, gotovo šapatom. Prije više od trideset godina, u proljeće 1993., uniformisani vojnici provalili su u njen dom. Oteli su joj muža, opljačkali stan, a jedan od njih je u spavaćoj sobi, pred njenim očima, razorilo ono što se zove dostojanstvo.
Tek šesnaest godina kasnije smogla je snage da svjedoči pred Sudom Bosne i Hercegovine. Osuđujuća presuda je donesena. Odšteta je dosuđena. A onda je počelo čekanje koje traje i danas. Do sada je primila tek 2.500 maraka. Kap u okeanu patnje, kako sama kaže.
Ova priča nije izuzetak. Ona je pravilo u zemlji u kojoj žrtve seksualnog nasilja iz rata još uvijek vode bitku ne samo sa traumom, već i sa sistemom koji im pravdu servira na kašičicu – ako je uopšte servira.
Sistem koji bira kome će biti brz
Dok Sara i stotine drugih preživjelih čekaju godinama na djelimične isplate, Bosna i Hercegovina je u protekloj deceniji isplatila više od 3,3 miliona maraka osobama koje su oslobođene optužbi za ratne zločine. Razlika je dramatična: oslobođenima novac stiže relativno brzo, često kroz parnične postupke za neosnovano lišavanje slobode ili pretrpljeni duševni bol. Žrtvama – sporo, fragmentirano ili nikako.
Prema podacima udruženja poput “Žena žrtva rata” i TRIAL International, od 25 članica koje su dobile sudske presude za naknadu, samo dvije su primile kompletan iznos. Ostale čekaju, ponekad i nakon smrti počinitelja, kada potraživanje prelazi na nasljednike i tone u nove birokratske lavirinte.
Sudovi često izbjegavaju da rješavaju imovinskopravne zahtjeve u krivičnim postupcima. Umjesto toga, upućuju žrtve na parnične sudske procese u kojima moraju ponovo svjedočiti, otkrivati identitet i izlagati se dodatnoj traumi. Rezultat je predvidiv: mnoge odustanu.
Čak i kada presuda postoji, naplata je noćna mora. Počinitelji prepišu imovinu na rodbinu, sudovi rijetko zamrzavaju sredstva na vrijeme, a država nema fond iz kojeg bi žrtvama isplatila dosuđeno, pa tek onda potraživala od osuđenih. Politička volja za takvo rješenje – ne postoji.
Brojke koje bole
Procjene UN-a govore o 20.000 do 50.000 žrtava seksualnog nasilja tokom rata u BiH. Sudski slučajevi u kojima je dosuđena odšteta mjere se desetinama, a isplaćeni iznosi desetinama hiljada maraka – najčešće u ratama od nekoliko stotina maraka mjesečno, uzimajući se sa penzija osuđenih. U jednom poznatom slučaju, žrtvi silovanja u Foči dosuđeno je 15.000 KM – isplata traje godinama. Istovremeno, Državni sud je samo u 84 predmeta oslobođenih isplatio gotovo tri miliona maraka naknade.
Psihologinje Nermina Vehabović-Rudež i Azra Frlj upozoravaju: nije riječ samo o novcu. Riječ je o priznanju, dostojanstvu i poruci koju društvo šalje. Dugogodišnje odgađanje reparacije produbljuje osjećaj nevidljivosti i napuštenosti.
Trauma ne prestaje sa presudom – ona se nastavlja u čekaonici pravosuđa. Ignorisane međunarodne obaveze
Još 2019. godine UN-ov Komitet protiv torture naložio je Bosni i Hercegovini javno izvinjenje žrtvama seksualnog nasilja, brzu isplatu naknade i sistemsko rješavanje problema na državnom nivou. Šest godina kasnije, ništa od toga nije u potpunosti realizovano. Pojedinačne žrtve nastavljaju da se obraćaju istom Komitetu. U udruženjima kažu otvoreno: boli ih što sistem brže reaguje na patnju onih koji su oslobođeni, nego na one čija je patnja dokazana presudama. Ne radi se o osporavanju tuđih prava, već o osjećaju da su žrtve rata trajno marginalizovane. Sara još uvijek osjeća stisak u grudima kad se prisjeti. Ne želi detalje. Želi da živi, da se druži sa drugim ženama iz udruženja, da je sistem barem jednom tretira kao čovjeka kojem duguje više od mrvice pravde.
Dok god se to ne promijeni, presude će ostati samo papir. A pravda – nedovršena priča.
