Režimski mediji u Srbiji brzo su predstavili susret premijerke Ane Brnabić i predsjednice Evropskog parlamenta Roberta Metsole kao srdačan i strateški važan, no snimci koji su se pojavili na društvenim mrežama sugerišu nešto drugačije.
Na njima se vidi trenutak iznenađenja – Metsola se, po svemu sudeći, nije očekivala dolazak srpske premijerke. „Izvini, nisam znala da si ovdje“, izgovorila je Metsola Brnabić, dok je Brnabićka potom zahvalila predsjednici EP što je doputovala iz Strasbourga u Brisel. Metsola je odgovarala s blagim aluzijama da njen raspored nije bio posebno prilagođen ovom susretu, naglašavajući da „popunjava agendu“, implicirajući prisutnost drugih obaveza i sastanaka.
Situacija dodatno intrigira jer, prema dostupnim informacijama sa zvaničnog sajta Evropskog parlamenta, susret između Brnabić i Metsole nije imao nikakav javni zapis ili saopštenje. Nema informacija o temama razgovora, izjavi za medije niti bilo kakvom dokumentovanom toku sastanka. S druge strane, sastanak sa američkim državnim sekretarom za energetiku, Chrisom Wrightom, koji je uslijedio neposredno nakon susreta sa Brnabić, bio je detaljno objavljen i medijski popraćen.
Novinari koji su prisustvovali susretu razgovarali su i sa oficijelnim snimateljem Evropskog parlamenta, koji je pojasnio da će događaj ostati van medijskog kanala ove institucije. Razlog je jednostavan – susret je bio „tete-a-tete“, odnosno nije bio dio prethodno definisanog rasporeda predsjednice EP. Zbog toga nije bilo zajedničkog obraćanja medijima, ni službene fotografije, ni video materijala koji bi pratio susret.
Ova situacija otvara pitanje kako se, u diplomatskom i političkom smislu, prezentiraju bilateralni susreti koji nisu formalno planirani, a medijski se prikazuju kao značajni događaji. Dok režimski mediji u Srbiji ističu „srdačnost“ i važnost sastanka, činjenica da Evropski parlament ne dokumentuje događaj sugeriše da se radi o neformalnoj interakciji, čiji politički značaj može biti precijenjen u domaćim medijima.
U konačnici, ovaj slučaj pokazuje raskorak između zvaničnih diplomatskih procedura i medijskih narativa, gdje je uloga agende, formalne transparentnosti i javnog izvještavanja ključna za objektivno sagledavanje važnosti međunarodnih susreta.
