Aleksandar Goganović, zamjenik ministra odbrane u Vijeću ministara BiH, već odavno je poznat kao politički aparatčik čija glavna funkcija nije rješavanje problema građana Bosne i Hercegovine, nego recitiranje matrica koje mu se serviraju iz Laktaša i Beograda.
Njegove izjave djeluju kao slaba kopija Dodikovih prijetnji i Vučićevih samohvala – bez sadržaja, bez rješenja i bez ikakve veze sa realnošću u kojoj građani BiH žive.
Njegova posljednja „briga“ je navodna opsjednutost političkog Sarajeva izborima u Republici Srpskoj. Umjesto da govori o katastrofalnom stanju u sektoru odbrane, gdje sjedi kao zamjenik ministra, ili o činjenici da hiljade ljudi napuštaju BiH jer ne vjeruju u institucije koje i on personificira, Goganović se bavi time kako političke elite u Sarajevu komentarišu stanje u entitetu kojem i sam pripada.
Ono što posebno vrijeđa zdrav razum jeste njegova izjava da je „Aleksandar Vučić spasio hiljade porodica u Federaciji BiH narudžbama za namjensku industriju“. Time Goganović direktno poručuje da ekonomska sudbina Bošnjaka i Hrvata u Federaciji zavisi od milosti predsjednika Srbije, što nije ništa drugo nego uvredljivo ponižavanje institucija Bosne i Hercegovine i građana koji finansiraju tu istu namjensku industriju kroz poreze i rad. On, dakle, namjerno prešućuje činjenicu da BiH kao država ima vlastite kapacitete, vlastite ugovore i vlastite uspjehe u toj oblasti, koje minimizira kako bi svaki pozitivan pomak pripisao Vučiću.
Goganović se, naravno, ni jednom riječju ne osvrće na rastuću nezaposlenost, proteste radnika, štrajkove i siromaštvo koje izjeda Federaciju, ali i Republiku Srpsku. Umjesto da pokaže minimum empatije prema roditeljima koji protestuju jer djeca s autizmom nemaju struju i internet u centrima podrške, on govori o „spuštanju političkih tenzija“. Suštinski, njegova poruka je jasna: šutite, trpite, ne kritikujte Dodika i Vučića, a za ostalo nas nije briga.
Najveći problem kod Goganovića nije samo prazna retorika, nego i bahata namjera da se javnost ubijedi kako je sve što valja u ovoj zemlji posljedica velikodušnosti Srbije. On je klasičan primjer političara koji ne vidi BiH kao svoju državu, nego kao teritoriju na kojoj treba odraditi zadatke zadane iz Beograda i po mogućnosti sabotirati svaki pokušaj izgradnje funkcionalne zajedničke države.
Kada Aleksandar Goganović poziva da se „spuste političke tenzije“, on zapravo misli da se prestane govoriti o kriminalu i korupciji vlasti Republike Srpske, o Dodikovim prijetnjama secesijom, o blokadama institucija i o otvorenom rušenju ustavnog poretka. Jer ako se o tome ne govori, on i njegovi nalogodavci mogu nastaviti po starom – pljačkati, zastrašivati i glumiti zaštitnike „srpskog naroda“, dok zapravo štite samo vlastite džepove i fotelje.
Na kraju, Goganović je ništa drugo do glasnik jedne destruktivne politike. Njegova uloga u Savjetu ministara nije da gradi sigurnost BiH, nego da svakom izjavom podsjeća kako Republika Srpska i Srbija navodno drže sve konce u rukama. Njegova politička karijera svodi se na poslušno ponavljanje parola, dok stvarni problemi građana – od nezaposlenosti do urušavanja obrazovanja i zdravstva – ostaju izvan njegovog interesovanja.
Drugim riječima, Aleksandar Goganović nije zamjenik ministra odbrane, već zamjenik Dodikovog i Vučićevog eha u Sarajevu. I dokle god takvi ljudi sjede u institucijama BiH, ova zemlja će imati ministre koji ne brane državu, nego rade na njenom razaranju iznutra.
