Bosna i Hercegovina iz godine u godinu bilježi rast uvoza hrane, dok domaća poljoprivredna proizvodnja stagnira ili nazaduje. Umjesto da vlastite resurse i obradive površine koristi za jačanje prehrambene sigurnosti, zemlja postaje sve zavisnija od tržišta izvan svojih granica.
Prema podacima Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, samo u januaru ove godine uvezeno je gotovo 25 miliona kilograma voća i povrća, za što je izdvojeno više od 39,4 miliona konvertibilnih maraka. Tokom cijele prošle godine u BiH je stiglo više od 298 miliona kilograma poljoprivrednih proizvoda, a ukupna vrijednost tog uvoza premašila je 475 miliona KM.
Uvoz sa svih strana svijeta
Na domaćem tržištu dominiraju proizvodi iz različitih dijelova Evrope i svijeta – uključujući i one koje bi BiH, uz adekvatnu strategiju i podršku, mogla sama proizvoditi u dovoljnim količinama.
Za uvezeni krompir izdvojeno je više od 21,9 miliona KM, pri čemu su među glavnim dobavljačima Nizozemska, Egipat i Njemačka. Paradajz je koštao oko 28,2 miliona KM, a najveće količine dolazile su iz Turske, Albanije i Sjeverne Makedonije.
Čak i za osnovne proizvode poput crnog i bijelog luka te prase izdvojeno je više od 13,5 miliona KM, dok su kupus, karfiol, kelj i srodno povrće plaćeni više od sedam miliona maraka. Salata je koštala preko 2,2 miliona KM, a mahunasto povrće skoro 2,8 miliona KM, pri čemu su pojedine pošiljke stizale i iz udaljenih zemalja poput Maroka i Argentine.
Značajna sredstva potrošena su i na voće – za jabuke, kruške i dunje izdvojeno je gotovo 30,7 miliona KM, uglavnom za proizvode iz Italije, Poljske i Srbije.
Strukturni problem, a ne samo tržišna odluka
Ovakvi podaci otvaraju pitanje dugoročne prehrambene sigurnosti zemlje. U situaciji globalnih poremećaja, zatvaranja granica ili logističkih blokada, oslanjanje na uvoz moglo bi postati ozbiljan rizik.
Istovremeno, broj aktivnih poljoprivrednih gazdinstava opada, a ruralna područja se suočavaju s depopulacijom. Mnogi proizvođači ukazuju na nedostatak sistemske podrške, nedovoljno poticaja, slabu zaštitu domaće proizvodnje i izostanak dugoročnog planiranja.
Bez jasne strategije razvoja agrara, modernizacije proizvodnje i efikasnijeg korištenja dostupnih mehanizama zaštite tržišta, domaći sektor teško može konkurisati velikim izvoznicima iz Evropske unije i drugih zemalja koje snažno subvencioniraju vlastite proizvođače.
Cijena zavisnosti
Pored ekonomskog aspekta, pitanje uvoza hrane ima i sigurnosnu dimenziju. Visok stepen zavisnosti od vanjskih dobavljača znači da je svaka globalna kriza potencijalni udar na domaće tržište i standard građana.
Dok milioni maraka odlaze u inostranstvo za proizvode koji bi se mogli uzgajati na domaćim poljima, BiH ostaje bez snažne poljoprivredne baze koja bi mogla biti oslonac stabilnosti. U takvim okolnostima, rastući uvoz nije samo statistički podatak – već pokazatelj dubokog strukturnog problema koji traži hitne i dugoročne mjere.
