Bosna i Hercegovina, već deset mjeseci funkcioniše bez budžeta.
Dok se zastupnici u državnom parlamentu nadmudruju oko procedura, amandmana i stranačkih interesa, sistem polako ali sigurno tone u paralizu. A oni koji ovu državu drže na nogama — policajci, carinici, graničari, administrativni službenici — umorni su od praznih obećanja i poniženja. Spremaju se da izađu na ulice, ne kao simbol sile, već kao dokaz nemoći države da ispuni ono što je dužna – da plati vlastite radnike.
Državni službenici – nevidljivi temelji raspalog sistema
Oni štite granice, čuvaju institucije, nadziru granice, štite javne ličnosti, obrađuju dokumente, upravljaju državnim prihodima, vode finansije, provode zakone. U svakom normalnom društvu, takvi ljudi bi bili stub države. U Bosni i Hercegovini – oni su njena najzanemarenija kasta.
Njihove plate, koje su zakonom trebale biti veće od onih u entitetima, postale su simbol sistemskog poniženja. Manje su, kasne, a o povećanju se priča kao o luksuzu. U zemlji gdje političari sebi isplaćuju dodatke, dnevnice i "topli obrok" veći od prosječne penzije, službenici koji nose uniformu i pečat države ne znaju ni kad će im se isplatiti ono što im pripada.
I dok službenici danonoćno rade, njihova vlast već deset mjeseci ne uspijeva usvojiti dokument koji bi trebao biti osnov funkcionisanja države – budžet. Sve je svedeno na političke igre, prepucavanja, i beskrajne komisijske sjednice u kojima se diskutuje o svemu osim o suštini.
Deseti mjesec bez budžeta – politički autizam u najgorem obliku
U svakom ozbiljnom sistemu, ovakav zastoj bi izazvao politički potres. U Bosni i Hercegovini, međutim, političari mirno nastavljaju da se slikaju po konferencijama, hvale “napretkom na evropskom putu” i putuju u Brisel — dok njihova država već gotovo godinu dana radi po privremenom finansiranju. To znači: sve stoji, osim troškova njihovih kabineta.
U međuvremenu, sindikati su rekli dosta. Pet različitih sindikalnih organizacija, koje okupljaju zaposlene u policiji, carini, upravi i drugim državnim institucijama, ujedinilo se u zajednički front. Zahtjev im je jasan: budžet do kraja oktobra, jednokratna pomoć od 2.000 KM do kraja novembra, i sistemsko povećanje plata zakonskim putem — bez ovisnosti o političkoj volji.
Ali u zemlji gdje su politički prioriteti sve osim ekonomskih, teško je očekivati razborit odgovor. Dok vlast spava na koferima budžetskog novca, obični službenici su na ivici egzistencije. Njih 22.500, uz porodice, znači da preko 100.000 ljudi direktno zavisi od državnih plata koje kasne, stagniraju i sve više gube vrijednost.
"Država" kojoj ne trebaju ni policajci
Paradoks BiH ide toliko daleko da su upravo oni koji štite političke institucije – prisiljeni protestovati protiv njih. Policajci koji obezbjeđuju Vijeće ministara, Predsjedništvo BiH i sve ključne državne objekte – sada najavljuju štrajk. Dakle, čuvari sistema postali su prijetnja njegovom opstanku.
Ako se štrajk desi, granice mogu stati. Uvoz i izvoz će se usporiti, carine će biti blokirane, vanjskotrgovinski promet će pasti, a BiH bi mogla doživjeti ono što službenici zovu “tihim kolapsom”. Bez oružja, bez blokada, bez politike – već prostom činjenicom da niko više ne želi raditi za sistem koji ga ne poštuje.
U zemlji gdje je politička korupcija sistemska pojava, najodgovorniji i najpotrebniji radnici postali su višak. Dok god vlast ne osjeti strah od posljedica, budžet će ostati samo mrtvo slovo na papiru – a država tek kulisa za predizborne kampanje i javne nabavke.
Sit gladnom ne vjeruje
Vlast u BiH očito živi u drugoj stvarnosti. Za njih je budžet političko oružje, a ne obaveza prema građanima. Dok se vode beskrajne debate o raspodjeli novca između institucija i kabineta, niko ne govori o onima koji taj novac zapravo zarađuju.
Oni koji su na granicama, u kancelarijama, u laboratorijama, u patrolama – ljudi koji čine da država diše. Oni ne traže luksuz, već dostojanstvo. A država im već mjesecima uzima i ono malo što im je ostalo.
Ova kriza nije samo budžetska – ona je moralna. Pokazuje koliko je vlast otuđena od naroda, koliko su institucije prazne forme, i koliko je sistem truo do temelja. Jer u zemlji gdje vojska, policija i carina moraju protestovati da bi preživjeli, riječ “država” prestaje imati značenje.
Bosna i Hercegovina ušla je u deseti mjesec bez budžeta, ali ne zato što ne zna kako – nego zato što ne želi. Jer za političare koji su davno izgubili dodir sa stvarnošću, plata državnog službenika vrijedi manje od njihove dnevnice.
A kad službenici izađu na ulice, to neće biti protest – to će biti kraj iluzije da ova država još funkcioniše.
